Posljednji dani Bože Maše

Nakon što smo objavili članak Zaboravljeni ljudi preuzet iz knjige Branka Perića, u kojem autor bilježi sjećanja na ljude koji su obilježili jedno vrijeme, sjećanje na Božu Mašu upotpunio je i Stojan Tomić, čije memoare donosimo u ovom uređenom tekstu, i ujedno ga pozivamo da nastavi sa pisanjem.

Život Bože Maše je opisan skoro do detalja, ali je na kraju napravljena omaška. Tačno je da je po stare dane, već onemoćao i jedva se krećući, odveden od strane Zavoda za socijalni rad Teslić u starački dom u Travnik. Ali tamo nije otišao svojom voljom i zbog toga je, kroz starački plač, do smrti proklinjao Đoku Stankovića, tadašnjeg direktora teslićke ustanove.

U Travniku je boravio par godina da bi zatim bio prebačen u dom za mentalno i fizički zaostala lica u selo Batković kod Fojnice, gdje je proveo svoje zadnje dane i umro 1987. godine.

Zadnji sam čečavac koji ga je posjetio. U to vrijeme sam bio u hotelu „Reumal“ Fojnica zbog liječenja kičme, i tražio sam ga dugo, sve dok u Zavodu za fizički i mentalno zaostalu djecu, nisam dobio informaciju da postoji zavod u Batkovićima – mjestu pet kilometara udaljenom od Fojnice.

Bila je nedjelja julskih dana 1984. kad sam se zaputio tamo. Poveo sam i starinu Radovana Vasiljevića. Kada smo stigli, zatekli smo ograđen prostor i neku mrežu kroz koju su virile ruke štićenika, moleći da im se nešto udijeli. Bilo je to prizor kao u filmu strave i užasa, jer su to bili izmiješani pacijenti mentalno i fizički ometeni u razvoju. Došao sam do kapije i pitao stražara da li se ovde nalazi Dević Božidar, jer su ga tako po knjigama upisali. Rekao je da mu se čini da postoji neko tog imena, uzeo nam je lične karte i pozvao dežurnu direktoricu. Nakon pet minuta nam je prišla dama u bijelom mantilu.

Saopštili smo joj da imamo želju vidjeti Božu, a ona na je odvela pravo u svoju kancelariju, započela priču o teškom životu u Zavodu, kako nemaju dovoljno srestava za lijekove, hranu, odjeću i druge potrepštine. Zatim je nastavila o Boži, kazavši kako je to sad iznemogao starac dobre duše, koji svaki dan plačeći spominje svoju Čečavu i moli osoblje ustanove da pišu Socijalnom u Teslić i Đoki Stankoviću da ga otpuste. Koristi priliku i moli me da odem u Centar za socijalni rad, jer im, kaže, oni nikad ništa ne šalju sem pet kutija cigareta ljute Drave mjesečno, a Božo je bio strastveni pušač.

Zatim nas izvodi u jedan hol gde su u velikom polukrugu sjedele mahom stare osobe. Tišina je bila grobna, svaki naslonjen na štap gledao je u zemlju. Možemo samo zamisliti kakve su im misli kroz glavu prolazile dok su sanjali o mjestima gdje su rođeni… Onda je dežurna uzviknula – Božidar Dević. Nije se niko odazvao pa je još dva puta uzviknula, da bi tamo, daleko na kraju polukruga, jedva ustajući i sa štapom u ruci, prema nema teško krenuo, stopu po stopu, sijedi i mršavi starac.

Kad je prišao, nije nas gledao u lice, nego oborene glave stao uz nas. Prišla mu je dežurna i popravila kragnu koja se zavukla pod džemper. Rekla mu je: Božo, došla ti je posjeta iz tvoje čečave. Istog momenta, ne dižući glavu, ponovio je: iz Čečave!, i briznuo u veliki plač. Suze su tekle k’o pletenice, nije mogao doći sebi. Kad se malo primirio, mene nije prepoznao jer sam bio mladić kad su ga odveli. Radovana je poznao. U krugu je bila neka manja trgovina, mahom cigarete, sokovi i druge sitnice. Ko god je nekog imao od rodbine, dobijao je novac da može sebi nešto da kupi. Na žalost, Božo nikad nije ušao tu jer nije imao novca. Uveo sam ga unutra i rekao biraj Božo štaćeš. Naručio sam prvo sokove i šteku cigara. Sok je jadan u dušak popio, pa sam mu naručio još pet. Nakon što ih je iskapio, sjeli smo i započeli veoma dirljiv i zanimljiv razgovor.

Pitao je o svemu, imao je dobro pamćenje. Za jedno pedeset ljudi je pitao i za svakog sam rekao da je umro. Sageo je glavu i tiho rekao: Pa svi moji čečavci pomrli. Ima li ko da se oženio? Onda sam se nasmijao da ga relaksiram i tek je tad otvorio priču. Jedino kada je pitao za Bogdana Vidovića – Kevčiju, i kada sam rekao da je umro, rekao je i neka je!. Mnogo je on ljudi, pa prešao rukom ispod vrata… I tako, još dosta zanimljivosti ima, jer sam mu svaki dan popodne u posjeti bio i želje mu ispunjavao kupujući u gradu ono što najviše voli. Najviše me pogodilo kad je rekao da je željan krastavca, da od kad je iz Čečave odveden, nikad ih više vidio nije.

Za sad toliko, a još mnogo o njemu imam da piššem, i događajima sa njim. Jedini sam bio koji mu je i na grob otišao, i uvjek kad palim svijeće i za njegovu napaćenu dušu namijenim. Kad sam odlazio kući ponovo je plakao k’o dijete moleći da ga povedem sa sobom, ali to nije bilo moguće. Daleko odlazeći sa kapije čuo se njegov jecaj i zapomaganje. Ako je ko zainteresovan, mogu još mnoggo detanja da napišem – o zadnjim danima te napaćene duše.

Ilustracije koje prate članak djelo su Enza Manfredinija, karikaturista i ilustratora iz Modene koji je emigrirao u Pariz početkom 1900-ih. On se dobrovoljno prijavljuje (i vjerojatno s entuzijazmom, s obzirom na pratnju koju je često imao) u redove francuske vojske za Prvi svjetski rat. Vraća se ranjen dušom i tijelom i počinje crtati odrpane i melankolične beskućnike i vojnike. Na drugoj ilustraciji članak vidimo njemačkog vojnika (to se može razumjeti iz šiljate kacige pruskog porijekla) koji, prelazeći seosko selo koje je upravo zapalila njegova vojska, odaje počast lešu mlade djevojke s bolnim i u praznini izgubljenim pogledom. Bilješke koje je Manfredini nespretno pričvrstio na rub okvira crteža, a koje se ovdje ne vide, prikazuju citat Guljerma 2., njemačkog cara i pruskog kralja: „S religiozne tačke gledišta, mi smo mistici“.
Enzo Manfredini preminuo je u psihijatrijskoj bolnici u Rimu prije tačno stotinu godina, 1922. godine. Ilustracije su objavljene krajem godine u magazinu Tuki Buki (put Hijene), koji, između ostalih, uređuje i editor ovih redova.