Jahačko iskustvo
Kad sam bio mali – možda nekih šest godina star – dojaha jednom moj ujak Novo na nekom Zekanu do naše kuće. Ja sam se tog konja bojao: on je mnogo veći od medvjeda, mogao bi me zgaziti jednom nogom kao gnjidu! Gledao sam ga s pristojnog rastojanja sa strahopoštovanjem. Ujak je htio da ja malo s njim na konju jašim, ali ja sam se opirao, i rukama i nogama. Na kraju su me nagovorili da me samo dignu da kratko sjedim na konju ispred ujaka. To sam otrpio i jedva čekao da me skinu. Nisam nikad poželio da se ponovo popnem na konja – sve dok me želja da se približim jednoj djevojci nije na to navela. Ta želja je bila jača i od straha, i od razuma – ne kažu ljudi uzalud „mladost – ludost“. Evo kako je to bilo, polovinom juna 1980. godine.
Djevojka koja mi je zavrtila glavu je bila jedna studentica iz Švedske – Kristina. Bila je plavuša, lijepa i zgodna – kao iz mojih snova. Godinu dana ranije sam proveo mjesec dana u Švedskoj i nagledao se lijepih plavuša, ali se nisam uspio ni jednoj dovoljno približiti. Moj cimer je također ludio za njom, ali pošto nije znao engleski, ja sam morao uvijek biti tu da prevodim. Kristina je došla preko organizacije IAESTE na jednomjesečnu praksu u Tvornicu Duhana u Sarajevu, a na kraju je htjela još otići na par dana u Dubrovnik. Jednom mi je, nakon nekoliko dana, ispričala da kod kuće ima konja i da voli da jaše. Ne tako davno prije toga je grupa „Bijelo Dugme“ objavila album „Šta bi dao da si na mom mjestu“ o kojem se puno pisalo i pričalo, i ja se sjetim da su na tom albumu radili na Borikama, jednom malom mjestu kod Rogatice, te da su tamo u slobodno vrijeme jahali na konjima. Ja to ispričam Kristini i predložim da za vikend odemo tamo, jer sam preko telefona saznao da se mogu iznajmiti konji za jahanje. Pita me Kristina, da li i ja volim jahati. Nikad nisam tako debelo slagao kao tada! Sve moje iskustvo s konjima je bilo tih par sekundi sjedenja na Zekanu koji je mirno stajao, pod okriljem mog ujaka. Ali, ja sam se htio po svaku cijenu približiti Kristini, pa sam – vjerujući da bi zajedničko jahanje moglo doprinijeti ostvarenju toga cilja – samouvjereno rekao: „Ja nemam svog konja, ali umijem jahati i rado ću ti se pridružiti.“ Ona je odmah moj prijedlog prihvatila, a i moj drug Milovan i jedna Njemica su također izrazili želju da pođu s nama. Međutim, njih dvoje su odmah rekli da niti znaju, niti žele jahati. To će, mislio sam u sebi, biti velika prilika da se približim Kristini bez cimera, pa sam skovao plan da je, za vrijeme jahanja, daleko od pratilaca, upitam da li bi izašla sa mnom na samo…
Vožnja autobusom do Borika je bila duga i naporna, ali kad smo došli tamo, mnogo nam se dopalo. Livade, dokle oči vide! Trava povisoka gdje nije pokošena, leluja se na vjetru; miris svježih otkosa gdje je pokošena; vrijeme prijatno (druga polovina juna)… Idućeg jutra odemo do štale da iznajmimo konje za jahanje. Ja objasnim konjušaru da je Kristina iz Švedske, da ima svog konja i da dobro jaše. On joj dovede lijepog konja, osedla ga, ona se baci u sedlo, odmah pojuri preko livade – i nestade iza brežuljka. Onda on dovede i konja za mene i osedla ga. Gledam konja – ogromna životinja, budi se sjećanje na iskustvo iz djetinjstva… Ali, želja da se približim Kristini je bila veća od straha. Vidio sam ujaka Novu kako s lakoćom jaše, i komšiju Sredu, i kauboje u filmovima, pa sad i Kristinu… To je izgledalo vrlo jednostavno; mislio sam, ako mogu oni, mogu to sigurno i ja… Nisam dobio nikakva uputstva jer sam rekao da znam jahati!
Krenemo moj konj i ja polagano, u pravcu u kojem je Kristina odlepršala. Dokle nismo vidjeli Kristinu i njenog konja, moj je konj išao polako. Ali kad smo izašli na brežuljak i vidjeli njih dvoje, moj konj počne da trči prema njima – sve brže i brže! Ja sam u sedlu poskakivao kao lopta, a Kristina je lebdila iznad konja… Ona se nije ni malo tresla, a ja sam se jedva držao da ne padnem iz sedla. Na nesreću ili sreću, moj konj naleti na jedan močvarni dio livade, oklizne se i poklekne na prednja koljena – a ja u velikom luku iznad njegove glave padnem na sve četiri, neka dva-tri metra ispred konja! Uzde su mi ispale iz ruku; konj se brzo pridigao, nekako zakoračio uzde, okrenuo se pa potrčao nazad prema štali, koja se odatle nije vidjela. Meni na svu sreću nije bilo ništa, samo sam isprljao ruke i koljena.
Kad su onih troje pred štalom vidjeli kako konj trči prema njima s uzdama između prednjih nogu i bez mene u sedlu, nastala je panika. Tek kad sam se i ja pojavio iza brežuljka i kad su vidjeli da dobro trčim, laknulo im je. Konjušar uhvati konja, pa će meni: „Ma jel’ ti stvarno umiješ jahati?“ A ja opet samouvjereno: „Ma umijem, nego konj se okliznuo, tamo je malo bilo mokro, pokleknuo je na koljena, vidite da su mu oba blatnjava – svaki jahač bi sletio s konja da mu se to desi.“ Pregleda on konja i vidi, stvarno blatnjava koljena, mora da jeste pokleknuo… Pomogne mi da se opet popnem i savjetuje da izbjegavam tu močvarnu zaravan; bolje je da se držim blage padine. I tako mi – konj i ja – krenemo ponovo. Opet isto: polako dok ne ugledasmo Kristinu i njenog konja, a onda sve brže. U međuvremenu sam se ja sabrao i počeo da razmišljam o kontroli kuda i kako brzo da mi konj ide. Počnem da koristim uzde; povučem malo jače desnu od lijeve, i konj počne skretati na desno. Povučem obje jednako nazad, konj uspori; popustim uzde, konj ubrza galop. Nešto se u tih pet-šest minuta desilo u mojoj glavi i ja sam uhvatio ritam kojim se konj kretao; nisam više poskakivao u sedlu, oslanjao sam se više na noge u uzengijama i jahanje mi je išlo sve bolje i bolje. Nakon desetak minuta, galopirali smo uporedo s Kristinom, kao da smo oduvijek bili dobro uvježbani par, konj i jahač. Kristina nije primijetila moju početnu nesigurnost – čak mi je kasnije dala kompliment da dobro jašem! Naravno, i ja sam nju hvalio – ali kod nje se vidjelo od počeka da je iskusna jahačica.
Jahali smo tako oko sat vremena, livadama uzduž i poprijeko, dok se nismo i mi i konji umorili i iz galopa prešli u lagani kas. Ja se tada ohrabrim i pritjeram mog konja uz Kristinu i njenog Zekana, pa je upitam to za što sam danima skupljao hrabrost: da li bi ona željela izaći sa mnom na samo, kad se vratimo u Sarajevo? Na moju veliku radost, ona me je ljupko pogledala i rekla: „Da, vrlo rado!“ Tada sam se osjećao najsretnijim čovjekom na svijetu! Ne samo zato što sam za tako kratko vrijeme savladao vještinu jahanja i što se nisam obrukao zbog laži da sam znao jahati, već sam od Kristine dobio i priželjkivani odgovor…
Idućeg dana smo se vratili u Sarajevo. Bila je nedjelja, i bilo je jako vruće, a u autobusu gužva – morali smo cijelo vrijeme stajati. Vonj znoja i jeftinog parfema miješao se s drugim mirisima koji su dolazili iz ranih otvora svih tih putnika – od bijelog luka do ćevapa i drugih jela koja su konzumirana za ručak. Autobus se ljulja, svi se drže za rukohvate, ruka do ruke… Naizgled slučajno moji prsti dodiruju prste od Kristine, ona uzvraća; pogledi nam se ukrštaju, tajanstveni osmjesi na licu, žmarci putuju kičmom… Niko to ne primjećuje, ljudi pate zbog vrućine i briga koje ih muče, neki su zatvorili oči da im ne bude zlo od ljuljanja autobusa u krivinama. Jedino Kristina i ja ne osjećamo ni vrućinu, ni tjeskobu, već samo vatru što u nama gori, čežnju i radost što se približava veče i prvi izlazak udvoje…
Tajni dogovor između Kristine i mene je bio da se nađemo na tramvajskoj stanici kod studentskog doma „Nedžarići“, pravac Ilidža, u 20 sati. U Sarajevo smo stigli oko 19 sati – nije bilo mnogo vremena za pripreme. Moj cimer je, umoran od duge vožnje autobusom, prilegao da se odmori; ja sam se samo na brzinu osvježio, presvukao i tiho iskrao iz stana, da me ne bi neko zaustavio. Stigao sam na tramvajsku stanicu na vrijeme, i Kristina je bila već bila tu. Ostali smo na Ilidži skoro do ponoći. Na jednom štandu sam kupio kilu trešanja (Kristina je rekla da voli trešnje), oprao ih na jednoj česmi, i sjedeći na jednoj klupi u slast smo ih pojeli; to nam je bila večera. Puno smo šetali držeći se za ruke, malo sjedili na klupama ispod starih platana, i puno pričali, da se bolje upoznamo, a sve to je bilo protkano nježnim zagrljajima i poljupcima…
Neću opisivati detalje našeg druženja na Borikama, ni na Ilidži, ni o njenom odlasku sa mnom u Čečavu idućeg vikenda, ni o par dana koje smo zajedno proveli u Dubrovniku… Reći ću samo da sam bio presretan čovjek tih tridesetak dana, i da su mi oni najljepša uspomena na moje studiranje. Sve brige, svi problemi, sve muke i obaveze, zadnji ispiti i diplomski rad – sve je to bilo potisnuto u drugi plan, a u prvom planu je bila Kristina. Da je bilo šta od mene tražila, ja bih sve učinio da joj to dam. Da me je pitala da li bih je oženio, uzviknuo bih bez razmišljanja istog trena: DA!
Kristina je ostala u Dubrovniku jedan dan duže od mene; ja sam morao nazad u Sarajevo na odbranu diplomskog rada, a ona je iz Dubrovnika idućeg dana odletjela avionom za Zagreb, pa odatle vozom za Švedsku. Zbog intenzivnog druženja sa Kristinom, nisam se dobro pripremio ni za posljednji ispit, ni za odbranu diplomskog rada; druženje s njom mi je bilo važnije. Kao da sam predosjećao da je to jedini put da smo zajedno, i da se naši putevi nikad više neće ukrstiti. Pričala mi je u prvim danima bliskog druženja da se posvađala sa svojim momkom, koji je otišao na dva mjeseca u Ameriku prije nego što će ona doći u Sarajevo. Mada smo šetajući po Ilidži pravili planove za moju posjetu kod nje u Švedskoj – čim ja izborim koji slobodan dan za vrijeme moje tromjesečne prakse u Švajcarskoj, koja je počinjala 1. avgusta – ja sam se plašio da će se ona pomiriti sa svojim prijašnjim momkom čim se on vrati iz Amerike, i da će mene zaboraviti. Tako je i bilo – daleko od očiju, daleko od srca… Kad sam joj se prvi put javio preko telefona nakon što sam se smjestio u Švajcarskoj, rekla je nježno: „Nedostaješ mi… (I miss you…)“ Dvije sedmice kasnije (telefoniranje je tada bilo skupo!) nije bilo nikakvog izliva nježnosti. Rekao sam joj da bih pred kraj avgusta mogao doći na par dana kod nje, kako smo pričali u Sarajevu, a ona je rekla: „Pa možeš doći, ako hoćeš. (You can come, if you want.)“ To mi je sve reklo. Nadao sam se ushićenju i radosti, želio sam da kaže: „Jedva čekam!“ To suhoparno „možeš ako hoćeš“ značilo je „svejedno mi je“. Ja sam joj očito samo bio utjeha za vrijeme dok je bila sama.
Bio sam jako potišten tog dana. Mada smo se družili samo nekih tridesetak dana, Kristina mi je bila jako prirasla za srce, više nego bilo koja djevojka prije nje. Za divno čudo, nisam dugo patio zbog nje. Shvatio sam da je to bio kraj, da tu ništa ne mogu promijeniti, i počeo ponovo gledati u budućnost, vjerujući da će jednog dana naići neka druga žena, koja u meni neće tražiti samo privremenu utjehu. Tri mjeseca kasnije to se i desilo, i ta nova veza traje i dan-danas. Visina – slična; boja kose – slična; čak je i ime slično (Kerstin). Ali, to je tema za drugu priču…
Kristinu nisam nikad više vidio, niti smo se dopisivali. Ni konja nisam nikad više jahao kao onda sa Kristinom. Kad danas na to jahanje pomislim, prije svega se osjećam sretnim što sam tu avanturu preživio bez tjelesnih povreda. Znam za puno slučajeva gdje su iskusni jahači pali s konja i teško se povrijedili; neki su ostali nepokretni. Ja nisam imao pojma o jahanju kad sam tog konja na Borikama uzjašio, pao sam s njega a da nisam ni modricu dobio – to je prava sreća! Sav se naježim kad pomislim na to šta mi se sve moglo dogoditi – i to sa velikom vjerovatnoćom. Ipak, svaki put kad se sjetim Kristine, srce zatreperi malo; lijepe uspomene nikad ne izblijede sasvim…
0 Komentara