Kako i zašto sam postao inženjer: Od crteža auta i aviona do Boinga i Mercedesa

U naslovu su dva pitanja: zašto, i kako. Odgovor na pitanje zašto sam postao inženjer dolazi iz jednog događaja kojeg ću ukratko opisati. Kako sam postao inženjer je malo duža priča, jer to je trajalo osam godina – od završetka osnovne škole u Čečavi do diplomiranja na Mašinskom fakultetu u Sarajevu. Onda se na to još nadovezao postdiplomski studij na Imperial-koledžu u Londonu. Ali, o tom potom…

Kad sam imao 6 godina, otac je doveo dva meni nepoznata čovjeka da s nama večeraju. Poslije večere, jedan od njih me je uzeo u krilo, izvukao iz svoje tašne čist list papira i olovku, i počeo da crta. Prvo je nacrtao avion. Ja sam avione vidio na nebu: bezbroj puta sam ležao u travi i gledao ih kako lete iznad Čečave u raznim pravcima. Ponekad je iza njih ostajao bijeli trag duž cijele putanje, a ponekad ga nije uopšte bilo – samo se vidio i čuo avion. Na nebu sam mogao samo razaznati trup i krila, ali na crtežu tog čovjeka vid‌jela su se vrata i prozori, manja krila na repu i mlazni motori… Ja sam bio oduševljen!

Onda mi je nacrtao automobil. Uživo sam vidio automobil tek nekoliko godina kasnije, ali sam vidio fotografije u novinama koje je otac povremeno donosio sa svojih odlazaka na nekakve sastanke u Tesliću. Opet je crtež bio vrlo detaljan: branici, svjetla, žmigavci, kvake na vratima, vozač – sve se vid‌jelo u tri dimenzije! Taj čiko mi je dao taj papir i ja sam ga dugo čuvao. Pokušao sam da po sjećanju nacrtam sličan avion i auto; originali su bili bolji…

Kad su ti ljudi otišli, ja sam pitao oca kako to da taj čovjek umije tako lijepo crtati avione i automobile. On mi je objasnio da je taj čovjek inženjer, da oni studiraju na univerzitetu i da tamo između ostalog uče da crtaju mašine i njihove dijelove, jer je to za njihov posao važno. Ja sam tada odlučio: i ja hoću da naučim tako lijepo crtati, zato ću i ja učiti da postanem inženjer! Ne sjećam se šta su moji drugovi iz d‌jetinjstva htjeli da postanu kad odrastu, ali ja svoju tadašnju odluku nisam nikad promijenio.

Međutim, s vremenom su se druge stvari promijenile. Inženjeri više ne crtaju mašinske dijelove rukom, već za to koriste softver i komjutere. Kada inženjeri u Mercedesu vrše proračune strujanja i prenosa toplote, moraju uzeti u obzir oko 1000 dijelova u automobilu (vidi Sliku 2). Najviše truda i računarskog vremena se potroši na simulaciju odvođenja toplote i sprečavanje pregrijavanja vitalnih komponenti tog komplikovanog sistema…

Ja sam se, poslije studiranja u Sarajevu, specijalizovao za razvoj i primjenu metoda za proračun strujanja i prenosa toplote. Kao doktor nauka i univerzitetski profesor, imao sam priliku posjetiti skoro sve velike firme koje proizvode automobile, avione i brodove, u Evropi, Americi, Japanu i Južnoj Koreji. Održao sam par predavanja i u Boingu i u Airbusu, a sa inženjerima iz Mercedesa sam sarađivao dugo godina, sve do penzionisanja krajem 2024. godine.

Za vrijeme rada na svom doktoratu (1982 – 1985) još sam se služio priborom za tehničko crtanje. I danas čuvam taj pribor – za uspomenu i dugo sjećanje… Mada više ne crtam mašinske dijelove rukom, nije mi žao što sam postao inženjer. Ja volim i da računam, a geometriju dobijem od proizvođača (recimo avion s izbačenim točkovima za vrijeme slijetanja, vidi Sliku 3).

Kolumne na našem portalu predstavljaju autorske članke ili eseje koji nude mišljenja, ideje ili analize o određenoj temi.
Autori u njima pišu o širokom spektru tema, uključujući politiku, tehnologiju, istoriju, kulturu, umjetnost, zdravlje i mnoge druge. Svaki članak nudi jedinstveni pogled na temu, sa ciljem da potakne čitaoca da razmisli dublje o određenom pitanju.
Ukratko, ova sekcija je mjesto gdje se autori mogu izraziti, a čitaoci mogu dobiti uvid u različite perspektive o temama koje su im bitne. Želiš biti autor? Javi nam se putem e-pošte ili na Fejsbuku.