Kako sam postao mladi komunista

Po završetku osnovne škole 1972. godine upisao sam se u Mašinsku tehničku školu u Doboju. Imao sam sreću da su me stric i strina primili da kod njih stanujem. Oni su radili u Doboju i živjeli sa svojih dvoje d‌jece u malom dvosobnom stanu, ali su ipak i mene prihvatili i tretirali kao člana porodice, za šta ću im uvijek biti zahvalan. 

Na početku sam u školi bio stidljiv i povučen, jer je dolazak u malo veći grad za mene bila velika promjena. Ali, kad su prošli prvi pismeni testovi i usmena odgovaranja na kojim sam dobio odlične ocjene, postalo mi je lakše pa sam se oslobodio. Uvijek sam imao dobre odnose sa svima u razredu; pomagao sam svakom kome je pomoć bila potrebna, kako na časovima (došaptavanjem i dobacivanjem ceduljica sa rješenjima zadataka) tako i u slobodnom vremenu. Zato su me već u prvom razredu izabrali za predsjednika razredne zajednice, a u trećem razredu sam postao predsjednik omladinske organizacije za cijeli Školski Centar. Na kraju te školske godine naša je omladinska organizacija proglašena najboljom srednjoškolskom omladinskom organizacijom u Bosni i Hercegovini, što je ne samo za mene već i za cijelu školu bila velika stvar. Došla je čak i ekipa sa televizije da snimi emisiju o nama u seriji „Riječ mladih“, a lokalne novine „Glas Komuna“ su nam posvetile cijelu jednu stranicu. Slučajno sam taj jedan list sačuvao…

U trećem razredu, pred kraj 1974., primljen sam u Savez Komunista Jugoslavije. Kad sam za vikend došao u Čečavu i to roditeljima ispričao, otac Branislav me za malo istukao. Mnogo je psovao: „…’em ti Boga, da je to društvo dobro ne bih ga ja napuštao!“ Tada mi je ispričao da je on bio član Opštinskog Komiteta Saveza Komunista u Tesliću, i da je zato ponekad išao na sastanke. Sjećam se da sam ga po povratku često pitao: „Tata, šta vi radite na tim sastancima?“ On je uvijek odgovarao: „Mlatimo praznu slamu!“ Meni je taj odgovor ostao nejasan sve dok nisam, desetak godina kasnije, naučio da su u davna vremena požnjevenu pšenicu i zob mlatili motkama kako bi zrna ispala. Mlatiti praznu slamu (u kojoj nema ni jednog zrna) znači uzaludni trud – ti sastanci su očito za njega bili uzaludni. 

Branislav je postao član Komunističke partije (kasnije Savez Komunista) Jugoslavije 1948. jer su mu se dopali ideali koje je Partija propagirala. Njegovi ideali bili su pravda i socijalna jednakost. Rad za opšte dobro smatrao je čovjekovom obavezom. Proveo je tri mjeseca na radnoj akciji gradeći autoput „bratstva i jedinstva“ (negđe između Zagreba i Slavonskog Broda, ako se dobro sjećam). U Čečavi  je organizovao razne radne akcije, najčešće na popravljanju lokalnih puteva. Cijenio je ljude koji imaju svoj stav i hrabrost da ga javno saopšte. Kad se moj brat rodio 1954., dobio je ime po Branku Ćopiću, piscu koji je tada bio u nemilosti kod Partije jer je kritikovao neka ponašanja partijskih funkcionera. Kada sam se ja 1957. godine rodio, dobio sam ime po Milovanu Đilasu, visokom partijskom i državnom funkcioneru koji je u to vrijeme bio u zatvoru jer je kritikovao svoje kolege i zalagao se za višepartijski sistem, u kome bi komunisti stalno morali dokazivati da su najbolji.

Međutim, s vremenom je Branislav primijetio da partijski funkcioneri jedno pričaju a drugo rade. Napustio je Savez Komunista kad je došao do zaključka da stvari idu samo na gore. Smetao mu je kult ličnosti oko Tita, a ponajviše crni mercedesi koji su se u to vrijeme počeli nabavljati i za opštinske funkcionere. Na jednom sastanku mu je pukao film, tresnuo je svoju člansku knjižicu na sto, izjavio da napušta Partiju i otišao sa sastanka. 

Nakon što me izgrdio zbog stupanja u redove Partije koju je on napustio, rekao sam mu da ipak pusti mene da ja sam dođem do zaključka da li vrijedi biti član ili ne. I mene su u Savez Komunista privukli isti ideali kao i njega. Nisam ništa od Partije tražio, a bio sam spreman da dam koliko mogu, da budem primjer drugima. Išao sam i ja na radnu akciju – mjesec dana sam radio na gradnji jedne ceste u Sloveniji, u brigadi zbratimljenih gradova Doboj-Ćuprija-Celje (Akcija „Kozjansko 1976“). U školi primjeran učenik, na radnoj akciji udarnik, u vojsci primjeran vojnik – stvarno sam se trudio… U Savezu Komunista nisam nikad obavljao nikakvu funkciju – bio sam samo član. Koliko sam ja vidio, i u Školskom centru u Doboju, i na Mašinskom Fakultetu u Sarajevu, članovi Partije i sekretari su bili ljudi na svom mjestu – vrijedni i pošteni. Zato nisam imao nikakvih razloga da se žalim na „moju“ partijsku organizaciju.  

U 1974. godini je ustanovljena Titova stipendija za d‌jecu radnika u srednjim školama i na fakultetima. Ja sam odmah konkurisao i, na svu sreću, dobio tu stipendiju. Dobro se sjećam: 800 novih dinara mjesečno, tokom trećeg i četvrtog razreda tehničke škole. To mi je mnogo pomoglo, jer moj otac nije mnogo zarađivao a moj brat je studirao pravo u Beogradu pa je i njegove troškove trebalo podmiriti.

Tehničku školu sam završio s odličnim uspjehom i imao sam namjeru upisati se na Mašinski fakultet u Sarajevu, gd‌je su htjeli da se upišu i svi moji drugovi iz škole. Pošto sam kao primalac Titove stipendije opravdao povjerenje (sve petice u svjedočanstvu za četvrti razred, primjeran omladinac i komunista), računao sam na to da će mi stipendija biti produžena i za studij. Zahtjev sam morao podnijeti u Tesliću, jer mi je Čečava bila mjesto stalnog boravka. Na moje veliko razočaranje, dobio sam brzo obavijest da mi stipendija neće biti produžena!

To nisam nikako mogao da shvatim. Tek četrdeset godina kasnije sve mi je postalo jasno, kad mi je otac par godina prije svoje smrti ispričao kako je došao do istine. Upoznao je nekad u Tesliću jednog čovjeka koji je bio član komisije koja je odlučivala o dod‌jeli Titovih stipendija. On mu je u povjerenju ispričao zašto ja 1976. nisam dobio stipendiju. Svi članovi komisije su bili impresionirani mojim uspjehom u školi i mojom društveno-političkom aktivnošću. Međutim, za riječ se javio jedan član komisije, koji je bio prisutan na sastanku 10 godina ranije, kada je moj otac bacio na sto partijsku knjižicu i demonstrativno istupio iz Saveza Komunista. On je taj događaj prepričao pred komisijom i predložio da stipendiju daju d‌jetetu nekog „dobrog“ komuniste, a ne čovjeka koji je na takav način izašao iz Partije. Tako je prevagnulo porijeklo nad mojim vlastitim uspjesima, i stipendije su dobili drugi kandidati.

Branislav je cijelog svog života ostao vjeran idealima zbog kojih je i ušao, i izašao iz Saveza Komunista. Zato su ga neki za vrijeme posljednjeg rata zvali „komunjarom“, a on bi im znao odvratiti: „Ja sam Partiju napustio kad je za to trebalo imati muda, a vi ste bili članovi sve dok se ona nije raspala!“ Ali eto – ja sam kažnjen zbog te njegove hrabrosti.

Dok je Tito bio živ, moj ga je otac uvijek kritikovao, pogotovo onda kad je nekud putovao pa su ljudi izlazili na ulice da ga dočekaju i pozdrave. Govorio je: „Kako može dozvoliti da toliki ljudi ostave posao i satima stoje na ulici, čekajući da on naiđe pa da mu pljeskaju?“ Godinu-dvije prije svoje smrti mi jednom reče: „Bogami sam se ja dobro ogriješio o Onog čovjeka“. Ja upitam: „Kojeg Onog čovjeka?“ A on odgovori: „Pa Tita. Ja sam ga uvijek kritikovao, a oni što dođoše poslije njega, a posebno ovi današnji političari, sto su puta gori od njega.“ To me jako iznenadilo – nisam očekivao da će jednog dana govoriti da postoje i gori od  Tita!

Ja nisam napustio ni Partiju, ni ideale zbog kojih sam postao njen član. Otišao sam na rad u inostranstvo, a i Partija i država su se u mom odsustvu raspale i nestale. Postao sam državljanin Njemačke, ali nisam nikad više ni pomislio da postanem član neke partije. Kako sam postajao stariji i iskusniji, bivalo mi je sve jasnije da je i sam pojam partije suprotan idealima kojih se ja pokušavam držati u životu. Partije su sredstvo u borbi za vlast, a lični interesi funkcionera su uvijek ispred interesa društva u cjelini. Najviše mi smeta što partije legalno primaju donacije i od bogatih pojedinaca, i od firmi. Niko ne daje donaciju tek tako, već zato da nešto zauzvrat dobije. Raskorak između tih interesa i onog što je dobro za društvo je u nekim sredinama manji, u drugim veći, ali ja sam ga vidio u svim državama u kojim sam proveo dosta vremena.

Kolumne na našem portalu predstavljaju autorske članke ili eseje koji nude mišljenja, ideje ili analize o određenoj temi.
Autori u njima pišu o širokom spektru tema, uključujući politiku, tehnologiju, istoriju, kulturu, umjetnost, zdravlje i mnoge druge. Svaki članak nudi jedinstveni pogled na temu, sa ciljem da potakne čitaoca da razmisli dublje o određenom pitanju.
Ukratko, ova sekcija je mjesto gdje se autori mogu izraziti, a čitaoci mogu dobiti uvid u različite perspektive o temama koje su im bitne. Želiš biti autor? Javi nam se putem e-pošte ili na Fejsbuku.