O štafeti i nacionalizmu

Mlađi čitaoci su vjerovatno čuli za štafetu samo u nekim sportskim disciplinama; starije generacije se sjećaju „prave“ štafete koju su mladi širom Jugoslavije nosili, da bi na Dan Mladosti, 25. maja, bila predana drugu Titu na velikoj svečanosti koja se održavala na stadionu JNA u Beogradu. Svake godine štafeta je polazila iz drugog grada, a uvijek je prolazila kroz svaki gradić Jugoslavije. Dan kad je u grad dolazila štafeta bio je mali praznik: djeca nisu išla u školu, već na doček štafete. U svakom gradu jedna omladinka ili omladinac bi bili izabrani da iznesu štafetu na pozornicu i predaju je predsjedniku Opštinske konferencije Saveza socijalističke omladine, koji bi onda održao kraći govor. Potom bi štafeta nastavila put u sljedeći grad.

Na kraju mog trećeg razreda u Mašinskoj tehničkoj školi u Doboju, koja je bila sastavni dio školskog centra „23. Avgust“, omladinska organizacija školskog centra proglašena je za najbolju u cijeloj republici Bosni i Hercegovini. Zbog toga su meni, kao predsjedniku te omladinske organizacije, dodijeli čast da idućeg proljeća, 1976. godine, budem zadnji nosilac štafete u Doboju. U pratnji još jedne omladinke i jednog omladinca, trebao sam pretrčati 20-tak metara do pozornice, ustrčati uz stepenice na pozornicu i uz kratki pozdrav Drugu Titu predati štafetu predsjedniku omladinske organizacije dobojske opštine.

U to vrijeme to je bila velika čast. Masa naroda se skupi tada u gradu; saobraćaj se zaustavi u glavnoj ulici i dalje do ulaza u park, duž puta stoje i mladi i stari i aplaudiraju djevojkama i mladićima koji nose štafetu i predaju je sljedećem nosiocu. Na kraju se sve slije u park, da vide završni čin na pozornici. Velika svečanost, za koju treba biti i primjerno obučen. Ali, ja nisam imao u svom ormaru ništa što bi odgovaralo toj prigodi. Imao sam jedne farmerke i jedne druge pantalone, ali ni jedne nisu bile prigodne za tu svečanost. Kod košulja je izbor bio takođe neprihvatljiv. Nisam imao novaca da kupim nove pantalone, cipele i košulju. Da odem kod roditelja u Čečavu i tražim od njih da financiraju moju svečanu odjeću? To nije dolazilo u obzir. Moj otac Branislav je bio veliki protivnik takvih manifestacija – i štafete, i dočeka Druga Tita kad dolazi u neki grad ili se vraća iz posjete nekoj drugoj državi. Uvijek je govorio: „Kako može dozvoliti da toliki narod ostavi posao i izdangubi cijeli dan samo da bi par minuta njemu pljeskali?“ Bio sam siguran da mi ne bi dao ni dinara da potrošim za učešće u toj manifestaciji.

Mogao sam pitati strica kod koga sam stanovao u Doboju da mi pozajmi novac. On bi to sigurno učinio, ali od te ideje sam odustao. Zašto da se zadužim da bih kupio odjeću koju ću tad obući i ko zna kad opet? Dani su prolazili, a ja stojim bez rješenja na vidiku. Na kraju je došao i taj dan kad štafeta oko 11 sati stiže u Doboj, a ja nisam još uvijek znao šta ću obući. Izašao sam iz stana oko 10 sati, obučen kao i svakog dana – farmerke, šarena košulja i teniske. Idem kroz grad, narod se već skuplja u parku i duž Titove ulice, glava mi puca – šta da radim? Odjednom mi sinu ideja: kako bi bilo da ja nosim štafetu obučen u narodnu nošnju? To mi se učini kao spas, pa požurih ka zgradi Kulturno-umjetničkog društva „Ismet Kapetanović“, u nadi da će mi tamo moći pomoći. Na moju sreću zatekoh tamo jednog čovjeka koji je moju priču pažljivo saslušao i sa osmijehom mi rekao: „Nema problema, sad ću ja tebe obući, bićeš lijep kao slika!“ Malo je preturao po ormarima i birao pojedine dijelove nošnje, i nakon desetak minuta ja sam bio obučen u svečanu narodnu nošnju od glave do pete. Gledao sam se u ogledalu i bio ponosan na sebe što sam u zadnjem trenutku ipak našao pravo rješenje: ne moram ništa kupiti, nošnju ću dva sata kasnije vratiti, to me neće ništa koštati, a izgledaću super!

Stigoh u park pola sata prije dolaska štafete. Sve je već bilo spremno; na putu štafete stajali su svakih 20tak metara parovi – jedna omladinka i jedan omladinac – koji će ju nositi, a park je bio pun posmatrača. Ja prošetah malo, uživajući u tome što su me svi znatiželjno posmatrali; imao sam osjećaj da mi se dive. Sretoh i predsjednika Opštinske konferencije Saveza socijalističke omladine, Mustafu Aličića, koji će od mene na pozornici primiti štafetu. On je bio obučen u elegantno odijelo s kravatom – pravi gospodin. „Može li ovako?“ upitah ga nakon što smo se pozdravili. „Može, može – super!“ rekao je Mustafa i nastavio svojim putem. Njegovo odobravanje mi je bila posljednja potvrda da sam učinio dobar izbor odjeće za tu priliku.

Pogledam na sat – još petnaestak minuta do dolaska štafete – vrijeme je da polako krenem ka svojoj poziciji. Uto naiđe predsjednik Socijalističkog saveza radnog naroda (SSRN) Doboj (mislim da mu je ime bilo Rasim, ali nisam sasvim siguran). Prije nego što sam stigao da ga pozdravim, on se izdera na mene: „Ko ti je rekao da se tako obučeš? Ne možeš tako na pozornicu! Odmah da si se presvukao!“ To dođe kao grom iz vedrog neba: „Ali Mustafa je rekao da može ovako…“ rekoh ja zbunjen. „E ja ti kažem da tako ne možeš! Ako tako izađeš, moraćeš snositi sve posljedice!“ To reče i ode dalje, a ja ostadoh utučen, kao okamenjen… U čemu je problem, gdje sam pogriješio? O kakvim posljedicama je riječ? Šta sad da radim? Nije bilo vremena za razmatranje, za traženje razloga i objašnjenja. Nije bilo ni vremena da odem u KUD po svoju odjeću. Moram nekog zamoliti da zamijenimo odjeću, i to hitno!

Krenem prema hotelu „Bosna“, računajući da bih se tamo mogao presvući. Ispred hotela su stajali jedan dječak, otprilike mog uzrasta, i jedna djevojčica, koji će nositi štafetu do sljedećeg para. Ja priđoh tom dječaku i ukratko mu ispričah da se moram presvući, jer mi ne daju da ovako iznesem štafetu na pozornicu, pa ga zamolih da zamijenimo odjeću. On nije bio oduševljen tom idejom, ali njegov profesor iz škole, koji je sve to čuo, brzo ga nagovori i on pristade. Otrčasmo do recepcije hotela, opet kratka priča, dobismo ključ jedne prazne sobe, i nakon par minuta ja sam na sebi imao crne pantalone, kariranu košulju i crne cipele, a taj dječak je bio u narodnoj nošnji.
Kad smo istrčali iz hotela, već su se čule sirene u Titovoj ulici – štafeta je bila blizu. Stigao sam na svoju poziciju u zadnji čas – već je bila dignuta uzbuna i potraga za mnom. Neko me je uslikao kako nosim štafetu; uz mene su jedna djevojka i jedan vojnik sa cvijećem u rukama. Iznio sam štafetu na pozornicu, izrecitovao neku kratku poruku voljenom drugu Titu, i predao štafetu Mustafi. On je održao prigodan govor, i tek tada sam mogao otrčati do hotela da se ponovo presvučem. Odatle sam u narodnoj nošnji otišao do kulturno-umjetničkog društva, gdje sam konačno ponovo obukao svoje stvari. Zahvalio sam se čovjeku koji me je obukao, ne spominjući probleme koji su me snašli, i sav zbunjen krenuo polako ka stanu.

Dugo sam poslije toga razmišljao o tom događaju. Shvatio sam samo da se radi o nacionalizmu: predsjednik SSRN je bio Musliman, ja Srbin – a kojem narodu ili regiji je pripadala nošnja u koju sam ja bio obučen, nisam znao. Ja nisam poznavao čovjeka koji je za mene izabrao odjeću, niti znam koje je nacionalnosti on bio. Ne vjerujem ni da je on znao koje sam ja nacionalnosti – nije me pitao, a sve i da sam mu rekao kako se zovem (ne sjećam se više), znao bi samo da nisam Musliman; Perića ima i kod Hrvata. Kako god okrenem, nije mi bilo jasno u čemu je bio problem. Ako sam na sebi imao srpsku nošnju, zašto bi to nekom smetalo? Ako sam imao hrvatsku ili muslimansku nošnju, opet ne vidim u tome nikakav problem: mi komunisti smo se zaklinjali u bratstvo i jedinstvo, pa zašto onda jedan Srbin ne bi mogao da obuče muslimansku ili hrvatsku narodnu nošnju?

Nadao sam se da će Mustafa, kojega sam često sretao na sastancima, nekad da mi to pojasni. Njemu je moralo pasti u oči da sam se sa štafetom u ruci pojavio pred njim drugačije obučen nego što me je on petnaestak minuta ranije vidio u parku. Međutim, Mustafa nije nikad ni riječi o tome sa mnom progovorio, a sreli smo se još mnogo puta. Pretpostavljam da je predsjednik SSRN i njemu natrljao nos što mi je rekao da je moja odjeća u redu i da zato nije htio započinjati razgovor o tome. Ja sam na kraju odlučio da šutim i nisam do sada nikad nikom o tome pričao.

To je bilo prvi put da sam ja u Jugoslaviji primijetio nacionalizam. Nikad me niko nije pitao ni za vjeru ni za nacionalnu pripadnost. Zabavljao sam se s djevojkama iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Slovenije; dolazile su iz pravoslavnih, katoličkih i muslimanskih porodica, ali to nije ni za mene ni za njih bio problem. Međutim, u Švedskoj sam u ljeto 1979 ponovo došao na udar nacionalizma. Bio sam tamo na praksi poslije završene treće godine studija i jedne večeri sam otišao u restoran gdje se plesalo. Mnogo su mi se sviđale plavokose Šveđanke, pa sam jednoj zgodnoj prišao i na engleskom jeziku je pozvao da sa mnom pleše. Prihvatila je i sve je išlo lijepo, dok joj nisam rekao kako se zovem (prethodno je pitala iz koje države dolazim). Ja sam se zapanjio kad me je upitala da li sam Srbin ili Hrvat! Upitah je otkud ona zna da u Jugoslaviji ima Srba i Hrvata, a ona mi odgovori: „Znam jer se ovdje često dešavaju sukobi pripadnika te dvije nacije; bude i mrtvih.“ Sjetih se da je ne tako davno u Štokholmu ubijen jugoslovenski ambasador Vladimir Rolović; ubica je bio hrvatske nacionalnosti. Pokušao sam izvrdati odgovor pitanjem koji su joj draži, ali to je bilo kontraproduktivno; rekla je da ne voli ni jedne ni druge – neka se tuku u svojoj državi a ne u Švedskoj. Bilo mi je jasno da će to biti posljednji ples s njom – i tako je i bilo: kad se pjesma završila, ljubazno se zahvalila i vratila se za sto kod svojih drugarica. Tada sam mrzio i Srbe i Hrvate: zbog njihovog prepucavanja propade mi prilika da se zbližim s tom divnom Šveđankom, a mnogo mi se sviđala…

Još jedanput sam se susreo s pitanjem o vjeri i naciji pred kraj studija na Mašinskom fakultetu u Sarajevu. Na sastanku organizacije Saveza komunista trebalo je da se bira novi sekretar. Dotadašnji je bio Srbin, i sad je trebalo da se izabere novi iz redova Muslimana. Neko je predložio druga Šaćira (prezime sam zaboravio). Na pitanje rukovodstva da li neko ima neki drugi prijedlog ili da nešto kaže o predloženom kandidatu, javi se Šaćir za riječ. „Ja bih rado prihvatio tu odgovornost i trudio se da opravdam povjerenje, ali ako kandidat treba da je Musliman, onda ja ne dolazim u obzir, jer ja sam Srbin.“ Nastala je tišina, muk – ni daha ni od koga… Nakon nekog vremena, javi se jedan radnik iz Zavoda za motorna vozila: „Daj Šaćire, nemoj nas sad zajebavat – kako može bit Šaćir a da nije Musliman?“ Šaćir onda objasni kako je on rodom iz južne Srbije, i kako je neko od njegovih predaka prešao sa pravoslavne na islamsku vjeru. Ali, ostao je Srbin, samo je promijenio vjeru; i u drugim državama, recimo u Njemačkoj, ima ljudi raznih vjera ali svi su Nijemci, bez obzira da li katolici, protestanti, ili neke treće vjere. Među predsjedavajućima je nastalo komešanje i došaptavanje; na kraju je nađen novi kandidat, „pravi“ Musliman. Ali, ta priča se tu ne završava: o tom slučaju se i u Centralnom Komitetu Saveza komunista Bosne i Hercegovine raspravljalo! Kako se to završilo, ne znam; ja sam ubrzo poslije toga, u ljeto 1980. godine, diplomirao i otišao s fakulteta.

Od tada je prošlo dosta vremena. Proputovao sam svijet uzduž i poprijeko i upoznao hiljade ljudi – i bijelih, i crnih, i žutih, i crvenih… S nekima sam imao posla duže vrijeme, mnoge bih nazvao prijateljima. Kad čovjek upozna skoro cijeli svijet i shvati da su sličnosti i zajednički interesi važniji od razlika, postane mu jasno koliko je besmisleno potencirati ono malo razlika koje su postojale među narodima u Jugoslaviji. Da to ne vodi dobru pokazali su rezultati rata u kome je poginulo mnogo ljudi, uništeno mnogo dobara i većini nanesena velika šteta. Ja ljude dijelim samo na dobre i loše, a i jednih i drugih ima svuda.