Prvi put pijan

U osmom razredu sam, pored pušenja, iskusio i drugi porok – alkoholna pića. S pušenjem sam prestao istog dana kad sam i počeo, ali s alkoholom sam morao na popravni: mada sam se nakon prvog pijanstva bio zarekao da nikad više neću piti alkohol, ipak se to desilo još jedanput šest mjeseci kasnije. Ali, idemo po redu.

Prvi put sam se napio u jesen 1971. godine, na početku osmog razreda u osnovnoj školi. Pored mog druga Vlajka, s kojim sam provodio najviše vremena jer mi je bio najbliži komšija s kojim sa mogao dovikivati, družio sam se i sa Stojanom, čija je kuća bila malo dalje uz Tanki potok. Malo prije svoje smrti njegova baba Gospana mu je rekla gd‌je je sakrila svoju ušteđevinu. Kad je Gospana umrla, Stojanovi roditelji nisu novac našli, a on je šutio. Na početku osmog razreda Stojan je počeo da poslije škole svraća u prodavnicu i kupuje slatkiše – keks, čokolade, žvakaće gume itd. Kao dobar drug dijelio je poslastice sa mnom i sa Vlajkom. Nismo ga odmah pitali otkud mu novac, ali jednog dana nam je u povjerenju ispričao da je to zaostavština babe Gospane.

Jednog dana, vraćajući se biciklom iz škole, stali smo na 12. kilometru kraj izvora kiseljaka pored rijeke da utolimo žeđ. Malo dalje iznad puta bila je mala prodavnica. Stojan se maši za novčanik i reče: „Idem ja u prodavnicu da kupim pivo.“ Ubrzo se vrati s bocom piva (Nektar, banjalučko). Sva trojica smo imali čakije pa smo bocu lako otvorili. Išla je od ruke do ruke, ili bolje rečeno od usta do usta, dok je nismo ispraznili. Jedna boca od pola litre za nas trojicu – to je ništa; hoćemo još! Da ne bi bilo upadljivo, dade Stojan Vlajku pare da on ode po drugu bocu piva. Ista procedura: od usta do usta pa i ta boca ubrzo bi prazna. Ma može svaki od nas popiti cijelu bocu, nije to ništa za nas muškarčine! Odoh i ja do prodavnice po treću bocu piva.

Uz piće smo grickali tvrde keksove koje je Stojan kupio u prodavnici kod škole. Podavali su se „na vagu“ – pola kile u papirnoj vrećici. U školu smo otišli bez doručka – ko će doručkovati u šest sati ujutro! Pili smo maltene na prazan stomak. Kad popismo i treću bocu piva, postavi se pitanje: šta sada? Voziti se kući, ili nastaviti? Ne sjećam se čija je to bila ideja, ali pala je jednoglasna odluka da nastavimo – samo ne s pivom, već s nečim jačim. Ode Stojan u prodavnicu i vrati se ubrzo s bocom likera kruškovca od četvrt litra (frtalj, kako smo tada govorili). Opet je boca išla iz ruke u ruku dok nije ostala prazna. Vjerovatno pretpostavljate šta je slijedilo: otišao je Vlajko po drugu bocu kruškovca, pa kad smo i nju ispraznili, otišao sam ja po treću. Tako je u prosjeku svaki od nas trojice popio pola litre piva i četvrt litre kruškovca, na skoro prazan stomak. Da naglasim još jednom: u prosjeku. U stvarnosti, moj cug je izgleda bio najjači, a Stojan je kasnije priznao da je manje cugao i dio ispljunuo, što Vlajko i ja nismo primijetili.

Nismo odmah bili pijani. Popeli smo se na bicikle i prvih 2 do 3 kilometra vozili lijepo, kao i uvijek. Ali, kad smo došli do Rečana, počelo nam se polako mantati u glavi. Stojan je vozio 20tak metara ispred Vlajka i mene – on je manje popio pa je bio i manje pijan. Naiđe neki kočijaš s konjskim kolima i Stojan jedva prođe u slalomu pored kola. Put je bio uzak – tek nešto širi od bivše pruge i konjskih kola. Kočijaš se okrenuo i gledao za Stojanom, vrteći glavom. Onda se obrati nama: „Ovaj pred vama je izgleda pijan!“ Na to ja uzvratih: „Ma nije pijan, samo izvodi karafeke.“ Vlajko i ja prođosmo pored konjskih kola s malo manje vrludanja nego Stojan, ali kad sam se malo kasnije okrenuo, vidio sam da je kočijaš i za nama s nevjericom gledao i odmahivao glavom.

Srećom nismo nikog drugog sreli. U to vrijeme nije bilo puno saobraćaja na tom putu. Na Palučku nije bilo mosta – morali smo preko rijeke, ili gazeći vodu, ili skačući s kamena na kamen. Neko bi obično namjestio veće kamenje tako da se moglo prijeći rijeku suvih opanaka ako nije vodostaj porastao poslije kiše. Stojan je prešao prvi preko rijeke, za njim i Vlajko, a ja sam osjećao neodoljivu želju da se napijem vode. Taj slatki liker izazivao je jaku žeđ. Sjaših s bicikla, bacih ga u stranu, zalegoh na šljunak i počeh piti vodu. I ta voda iz rijeke mi se činila slatka, kao da je i u rijeci bilo kruškovca…

Šta se desilo nakon što sam se napio vode, ne znam. Ja sam tu izgubio svijest i ostao ležati pored rijeke, dok su Stojan i Vlajko, na svu sreću, prešli preko misije i sretno stigli svojim kućama. Da li je neko od ukućana primijetio da su bili pijani, ne znam – nisam ih to nikad pitao. Ja sam došao sebi tek idućeg dana oko 4 sata ujutro, u svom krevetu. Glava velika kao ormar, u noj je zujalo kao u košnici kad se pčele roje, pored kreveta lavor pun bljuvotine i bokal s vodom. Sve me je boljelo, a ponajviše glava. Ne stomak u kojeg sam pio, već glava kojom sam pio. Nekako sam opet zaspao.

Kad sam se ujutro sasvim otrijeznio, ispričali su mi da me je Jovo Perić našao kako ležim polumrtav pored rijeke. Pošto sam bazdio na alkohol, bilo mu je jasno da se radi o pijanstvu a ne o bolesti. Uprtio me je na leđa i odnio kući. Neko je otišao po bicikl koji je, na svu sreću, još ležao tu pored rijeke. 

Očekivao sam da će biti dobrih batina zbog te avanture i bio sam spreman da ih stoički podnesem, ali na sreću ne bi nikakve kazne osim ukora. Bilo je dobro što sam se onesvijestio pored rijeke – inače je pitanje da li bih u tom stanju prošao na biciklu uskim putem preko misije a da se ne survam niz kamenjar u rijeku. Godinama sam poslije toga sanjao taj scenarij: vozim se pripit biciklom tim putem preko misije, krivudam lijevo-desno i na jednom mjestu se otisnem niz one strme stijene prema rijeci. Uvijek sam se budio prije pada u vodu, glava oblivena znojem, i zakleo bih se da sam osjećao bolove od udaraca o stijene za vrijeme padanja. Kasnije je taj put proširen pa sada i kamion može njime proći, ali onda je to bio opasan prelaz preko kamenjara.

Tog dana, kad sam se otrijeznio i razmislio o svemu što se desilo i što je moglo da se desi, zakleo sam se da više neću piti alkohol. Držao sam se toga sve dok se na kraju školske godine nije nešto desilo zbog čega sam pogazio riječ i opet se napio. Ali, to je priča za sebe…