Par mjeseci nakon čitanja romana „Zločin i kazna pukovnika Kalamande“ autora Branka Perića, vrijeme je za nastavak sage o sudbini oficira Jugoslovenske narodne armije zatečenim surovim građanskim ratom u Bosni i Hercegovini, koji je u vrtlogu nesreće samo težio da odbrani i sačuva državu čijim se građaninom osjećao, i zbog čega je na kraju kažnjen dugogodišnjom robijom.
Perić u romanu vješto koristi fiktivni lik pukovnika Kalamande kao sredstvo za istraživanje šireg društvenog i političkog konteksta događaja iz 90-ih, psihološke složenosti učesnika, kao i šire posljedice rata na pojedince i društvo u cjelini. Sudbina „izmišljenog“ lika, uvučenog u ratna dešavanja, služi kao alegorija za iskustva mnogih stvarnih osoba.
Na području opštine Teslić, na padinama Javorove, u pitomom šumskom rejonu Kreštelovca (može se pronaći samo na topografskim kartama!), krajem prošle godine, nekako pred same izbore, započala je sječa hrastovih sortimenata koje šumski radnici zovu škart, a inžinjeri „sortiment bez prirodnog prirasta“. Svakog jutra kamioni su ulazili u šumu i pred veče se vraćali natovareni balvanima. Seljani koji gravitiraju šumskom putu su gunđali što im kamioni ruše put i mostove, a ništa ne grade…
Nekako sam se oteo sve besmislenijim novogodišnjim druženjima i otišao u rodno selo (Čečava!) da tamo odmorim dušu i provedem Božić sa četvoro bližih i daljih srodnika, posljednjih izdanaka porodične loze, koji odbrojavaju svoje staračke i osamljeničke dane. Namjerno izbjegavam riječ „proslavim“ jer tamo odavno nema ko da slavi rođenje Hristovo. Kako i šta da slavi osamljen i ostavljen čovjek?
U svakodnevnom životu muškarci su nosili ljeti gaće i košulje od tkanog platna (lan i konoplja) sa tkanicom. Takođe se po potrebi nosio zubun u vidu prsluka od sukna (bez rukava). Obično su ljudi išli bosi ili u putravcima. Zimi su nosili košulje sa gaćama, šalvare i gunjeve. Gunjevi su ogrtači od sukna sa rukavima u vidu današnjeg kaputa, u dužini jakni. Kao kape koristile su se šajkače (ravne) koje su se uglavnom kupovale.
Stari Čečavci još pamte specijalitete kuhinje njihovih baka. Ta jela niko više ne sprema. Njihova jednostavnost mlade danas podsjeća na siromaštvo predaka pa se još samo u priči poneko prisjeti „kako je to nekada bilo“.
Vedrica: Drveni sud u kome se u kući držala voda. Izrađivan je od jelovih daščica u raznim veličinama.
Verige: Duži lanac sa kukom na jednom i alkom na drugom kraju. Alka se stavlja na motku zvanu „verižnjača“, koja se fiksira obično pod krovom iznad ognjišta. Tako se lanac može pomjerati verižnjačom nad ognjište i smicati sa ognjišta. Na kuku se stavljao kotlić, obično bakarni, u kome se kuvalo.