Ne znam kako su drugi ljudi počinjali pušiti – nisam nikad o tome ni s kim pričao. Pretpostavljam da je većina ljudi počela kao i ja – još u djetinjstvu, tajno, da ne saznaju roditelji. I motivacija je vjerovatno kod većine slična kao što je bila kod mene – praviš se važan, imitiraš odrasle ili nekog idola, ili nešto slično tome. A evo kako je to išlo kod mene…
I ja sam svojoj majci pokušao približiti muziku koju sam ja volio. Kao student donio sam jednom gramofon u Čečavu i pustio mami da čuje pjesme „Minijatura za moju majku“ Gorana Bregovića i „Bohemian Raphsody“ grupe „Queen“. Bio sam razočaran kad je ona na kraju rekla: „Meni je najdraža muzika kad Sredo svira na šargiji.“ I ja volim svirku na šargiji, ali ja sam kroz svoju muzičku metamorfozu otkrio mnogo dobre muzike i osim šargije.
Kako sam postajao stariji i iskusniji, bivalo mi je sve jasnije da je i sam pojam partije suprotan idealima kojih se ja pokušavam držati u životu. Partije su sredstvo u borbi za vlast, a lični interesi funkcionera su uvijek ispred interesa društva u cjelini. Najviše mi smeta što partije legalno primaju donacije i od bogatih pojedinaca, i od firmi. Niko ne daje donaciju tek tako, već zato da nešto zauzvrat dobije.
U naslovu su dva pitanja: zašto, i kako. Odgovor na pitanje zašto sam postao inženjer dolazi iz jednog događaja kojeg ću ukratko opisati. Kako sam postao inženjer je malo duža priča, jer to je trajalo osam godina – od završetka osnovne škole u Čečavi do diplomiranja na Mašinskom fakultetu u Sarajevu. Onda se na to još nadovezao postdiplomski studij na Imperial-koledžu u Londonu. Ali, o tom potom…