Nekad mnogobrojni stari mlinovi, vodenice, u Čečavi i okolnim selima, danas predstavljaju pravu rijetkost. U prošlosti oni su imali značajnu ulogu za život na selu, međutim, kako se smanjivala potreba za njihovim korištenjem, tako su postepeno prepuštani zubu vremena, pa su mnogi nestali, neki su zapušteni, neki ostali neupotrebljivi, dok su samo pojedini još uvijek u upotrebi, mada ne u tolikoj mjeri kao nekada.
Rječica Kruševica izvire pod brdima Gruvalja. Hladna kao led, žubori niz padine obrasle visokom stoljetnom šumom i sliva se sjevernim dijelom Čečave i postaje pritoka Ukrine.
Prvi geološki podaci o uglju u stanarskom basenu datiraju sa početka 20. vijeka (F. Katzer). Eksploatacija uglja u Stanarima je započeta 1948. godine na otvorenom kopu Raškovac.
Vasilija i Novak Gačić, koji su živeli pod jednim krovom zajedno sa još tridesetoro čeljadi, izrodili su desetoro dece; tri sina i tri unuka su sveštenici, a jedan među njima je vladika.
U svakodnevnom životu muškarci su nosili ljeti gaće i košulje od tkanog platna (lan i konoplja) sa tkanicom. Takođe se po potrebi nosio zubun u vidu prsluka od sukna (bez rukava). Obično su ljudi išli bosi ili u putravcima. Zimi su nosili košulje sa gaćama, šalvare i gunjeve. Gunjevi su ogrtači od sukna sa rukavima u vidu današnjeg kaputa, u dužini jakni. Kao kape koristile su se šajkače (ravne) koje su se uglavnom kupovale.
Stari Čečavci još pamte specijalitete kuhinje njihovih baka. Ta jela niko više ne sprema. Njihova jednostavnost mlade danas podsjeća na siromaštvo predaka pa se još samo u priči poneko prisjeti „kako je to nekada bilo“.
Vedrica: Drveni sud u kome se u kući držala voda. Izrađivan je od jelovih daščica u raznim veličinama.
Verige: Duži lanac sa kukom na jednom i alkom na drugom kraju. Alka se stavlja na motku zvanu „verižnjača“, koja se fiksira obično pod krovom iznad ognjišta. Tako se lanac može pomjerati verižnjačom nad ognjište i smicati sa ognjišta. Na kuku se stavljao kotlić, obično bakarni, u kome se kuvalo.