Jednom dojdoše hajduci iz Osredka u po bela dana u Medakovo da orobe Širbegovića čardak. Kod kuće zatekoše samo jednu mladu ženu s djetetom. Kad se harambaša pojavi pred ženom i djetetom, dijete će upitat: „Mama, ko je ovo?“ – Dajdža, sine! Odgovori žena.
Prikupljajući materijal za serijal o Rastuši, došao sam i do nekoliko zanimljivih predanja i vjerovanja vezanih za Rastušku pećinu. O njoj je napisano mnoštvo tekstova gdje su opisivane morfološke, speleološke i druge karakteristike, ali se do sada niko nije pisao tajnama njenih hodnika.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice u Rastuši
U selu Rastuši, blizu Čečave, ima mjesto, koje se zove Crkva; i tu, kažu, da je crkva bila, i nalazili su ljudi kandila, čiraka, što kakvih sitnih stvari i jedan malen krst od srme. Kažu, da je bila zidana crkva, pa je od toga kamena nekakav Turčin Rnjić bio načinio kulu, ali je i ona ostala pusta, pak su je seljani iz sela Rastuše razvalili i od nje kamen odnijeli, te pozidali magaze u kućama. I sada se zna, gdje je bila ta kulina, pa ima i sad dosta kamena otesana, a taj je kamen većinom sve bijeli ljutac mramor.
Pored škole, još dvije zgrade na brdu Kalaura svjedoče o nekim boljim vremenima koja su se tu odvijala. Danas su, zajedno sa školom, one napuštene i propadaju pod zubom vremena.
Prva osnovna škola u Rastuši je izgrađena i puštena u rad 1947. godine. Nalazila se par koraka od mjesta na kome je škola danas, na platou brda Kalaura koje čini administrativni centar sela. Po predanju starih, škola je podignuta na zemlji Koste Markovića, seoskog kneza koji je zemlju poklonio za tu namjenu. U njoj se odvijala nastava od prvog do četvrtog razreda.
O Hrstušu, odnosno Rastuši, susjednom selu čiju granicu sa Čečavom je živopisno iscrtala rijeka Ukrina, nismo imali prilike do sada obimno pisati. Poznata po pećini, brdima Sokolini i Hrnjinom brdu, nekada bogatoj hrastovoj šumi i istoriji koja seže kratko i brzo pada u zaborav, Rastuša poput svih okolnih sela nije odoljela poslijeratnoj pandemiji pustoši i nestajanja. Danas u njoj živi oko 700 stanovnika, približno koliko je imala početkom 20. vijeka i duplo manje nego 1981. godine.
Događaj iz 1943. godine, kada je u vihoru rata stradala crkva u Čečavi, duboko je urezan u narodnim predanjima i pisanoj riječi iz perioda borbe protiv fašizma i istorije crkve u Čečavi. Međutim, taj događaj do danas nije detaljno dokumetovan niti narativ o njemu ujednačen. Šta je do sada rečeno a šta zaboravljeno, propušteno ili izbjegnuto da se kaže? Šta je istina ili najbliže istini vezano za taj događaj, pokušao sam da saznam istražujući mnoštvo izvora iz tog perioda.
Na području tri mjesne zajednice, Čečave, Ukrinice i Rastuše, u periodu od 1988. godine do 2012. godine rođeno 262 djece, dok je u istom periodu broj umrlih iznosio 858.