U knjizi ”Srednja Bosna u NOB-u” Srednja Bosna do ustanka i u ustanku 1941. – članci i sjećanja, Mika Jotanović, Vlado Jotanović, Boško Hadžić, Bogdan Stanković i Savo Stančić svjedoče o naoružavanju Čečave pred aprilski rat 1941. godine i dolasku Nijemaca u selo u aprilu 1941. godine.
Časopis Srpska riječ 1910. godine piše da u Čečavi od 1907. postoji čitaonica, knjižnica i pjevačko društvo pod imenom ”Srpsko Kolo”.
U starom broju sarajevskog lista Srpska riječ iz 1905. godine nalazi se neobičan dopis iz Čečave. Napisao ga je običan seljak — ali po jasnoći, hrabrosti i građanskoj svijesti to je tekst pravog narodnog intelektualca. On govori o nepravdi, o zloupotrebama žandarma i činovnika, o ponižavanju sirotinje i zabrani ćirilice. Ovaj zapis pokazuje da su naši ljudi i prije više od sto godina imali glas, dostojanstvo i snažnu svijest o javnom dobru.
Čečava 31. maja 1905.**
Gospodine uredniče!
Čitao sam više donisa iz cijele Bosne širom, ali iz naše okoline još vam se niko ne javi. Misliteće da i mi drugi da se kod nas od silna dobra i miline sve umrtvilo.
Prije nekoliko dana zađoše žandarmi iz Stanarske postaje, te pokupiše oko 80 ljudi na rabotu.
Više od polovine platili su rabotu kao: Milić Evđenić, Jovan Jovanović, Stanoje Goričanac i t. d. Poćeraše stare i nemoćne, gluve, nijeme i bogalje, koji nikada do sad nijesu išli na rabotu. Oćeraše ih odavde u Stanare, a odatle tek u Tešnj. Kad trećeg dana stigoše u Tešanj, svako se od čuda zablenuo, pa ne umije progovoriti, posmatra ovu žalosnu sliku. Čim dođoše u ured stisnuše ih u aps. Predstojnika ne bi u Tešnju. I sami se činovnici uzvrtiiše videći toliku rulju bogalja. Brže bolje poodpuštaše one, koji su imali potvrde i bogalje, te ih sposobnih za rad ne ostade više od desetak.
Svakog prijatelja narodnog zaboliće srce kad pomisli na grdnu štetu, koju pretrpješe naši ljudi, izgubivši pet radnih dana u najpogodnije vrijeme, kad je vrijeme oranja. Sve je ovo bilo zbog nemarnosti i neurednosti službenika u uredu, što nisu odmah ispisivali ljude, koji su rabotu platili ili oradili.
Svi pozivi u našem kotaru pišu sa latinicom, ćirilicu nikako ne primaju. Tako pri prijavljivanju rođenih i umrlih, nufusčija je istjerjao napolje kneza Stanoja Damljanovića, i Tošu Pavlovića zastupnika kneževa i dr. grdeći ih pogrdnim riječima, samo s toga što se prijave pisale ćirilicom našim narodnim pismom. Još ih je naćerivao da idu u čaršiju nek im to ko prepiše latinicom, određujući im taksu od 35 nč. da dadnu za prepisivanje.
Ovo nije jedini prijer.
Seljak.
Svetosavska proslava, sa prvom besjedom i zabavom u korist srpske škole i siromašnih đaka u selu Čečavi, kotar i protoprezviterat Tešanjski, 14. januara 1893. godine.
U starom tešanjskom srzu, t.j. u današnjim srezovima: tešanjskom, teslićkom i dobojskom ima mnogo mesta i cela sa karakterističnim nazivima, koji nas odvode u srednji vek – u doba bosanske samostalnosti, i, vrhunca procvata bivše usorske banovine, čije je glavno mesto pored Srebrenika, bio vrlo često i Tešanj. Postanak ovih karakterističnih imena mesta vezan je za imena srednjevekovne bosanske vlastele, koja je ove krajeve držala u svojoj vlasti u srednjem veku. Ali, pored karakteristične istorijske, upada nam u oči i geografska nomenklatura.
Visoko po kosama i stranama u laktu koji čini reka Mala Ukrina raštrkane su „palanke“1 sela Čečave, jednog od retkih bosanskih sela čije je postojanje dokumentarno posvedočeno za srednji vek. Taj prvi pomen Čečave je negde iza 1323 god. u jednoj povelji kojom bosanski ban Stjepan i brat mu Vladislav Hagrađuju kneza Grgura Stipanovića, dajući mu u baštinu pet sela u tadašnjoj oblasti Usori: pr’vo Čeč’vu, drugo Hr’stuš’, tretie Unenavišći Jekš’ .d. Volović .e. Modrič’2.
Čečava je jedno od najvećih sela u teslićkoj komuni, a vjerovatno i u srezu. Centar sela je udaljen od Teslića 16 kilometara. Voz za Čečavu dolazi dva puta nedjeljno. Ovo selo je dobro poznato od davnina. Nekad je ono bilo najnaprednije u komuni, a i sada prednjači.
Film „Irodovi sinovi“ je dokumentarno-analitička priča o genocidu nad srpskim narodom u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koji je kroz minule decenije prikrivan, izlagan političkom embargu, zabranama i cenzuri. Nigde u svetu nije zabeležen ni jedan primer postojanja logora smrti za decu osim u NDH. Zato film posebnu pažnju obraća stradanju dece, baveći se uzrocima ovog svirepog zločina, otkrivajući istovremeno njegovu dubinu, ulogu rimokatoličke crkve, ali i onoga ko je decenijama bio čuvar ove strašne tajne i kraških jama.