Trideset godina od NATO bombardovanja Gornje Radnje, Ozrena i Dobojskog ratišta

U septembru 2025. navršava se tačno tri decenije od niza vazdušnih napada koji je na području Republike Srpske sproveo NATO pod nazivom „Namjerna sila“. Cilj ovih udara bio je sistemsko uništavanje položaja, komunikacija i logistike Vojske Republike Srpske u trenucima kada je imala borbenu prednost na terenu.

Povod za vazdušnu kampanju NATO-a bila je eksplozija na sarajevskoj pijaci Markale, koja se dogodila 28. avgusta 1995. godine. Za napad su okrivljene snage VRS, iako ni do danas nije postignut konsenzus o odgovornosti. Ubrzo nakon toga, NATO pokreće operaciju „Namjerna sila“, a paralelno sa njom i operaciju „Mrtvo oko“, usmjerenu na uništavanje protivvazdušne odbrane VRS.

Ukupno je tokom operacije „Namjerna sila“ bačeno 1.026 bombi, među kojima i 13 krstarećih raketa tipa „Tomahavk“, a procjenjuje se da je težina ukupno bačenog eksploziva iznosila oko 10.000 tona. Prema raspoloživim podacima, u tim napadima je:

• poginulo 47 pripadnika Vojske Republike Srpske,
• ubijeno sedam civila i pet pripadnika radne obaveze,
• 21 civil je ranjen,
• a više od 100 pripadnika VRS je povrijeđeno.

Bombardovanje Gornje Radnje

U noći sa 10. na 11. septembar 1995. godine, u 2.05 časa, avioni NATO-a bombardovali su četiri kuće porodice Goranović u zaseoku Gornje Radnje. Dvije kuće su uništene, dvije devastirane. Poginuli su Aleksa i njegov sin Zdravko, dok su povrijeđeni Anđa i njeno troje maloljetne djece. Stojanka Goranović je preživjela, i danas je najstariji živi svjedok ovog događaja.

Iako za 10. septembar 1995. godine nema detaljno dokumentovanih podataka o drugim metama na terenu, jedini poznati i zvanično zabilježen napad tog dana bio je udar na radio-televizijski relej i komunikacioni toranj na vrhu planine Lisina na Kozari, u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini. Prema raspoloživim izvorima, napad je izveden krstarećim raketama Tomahawk, koje su ispaljene sa američkog razarača u Jadranskom moru. Ukupno je tog dana ispaljeno 13 takvih raketa, a cilj je bio da se onesposobi važna komunikaciona tačka i izvrši pritisak na komandnu strukturu VRS.

Gornja Radnja se tada nalazila u neposrednoj borbenoj zoni prema Jelahu i federalnom dijelu, u sklopu Dobojskog ratišta. Iako u blizini nije bilo registrovanih vojnih ciljeva, vjeruje se da su mogući razlozi za napad bili sumnje na artiljerijske položaje ili reakcija na događaje na Dobojskom frontu. U tom trenutku su, kao dio iste kampanje, bombardovane brojne tačke – mostovi, skladišta i komunikaciona infrastruktura. Moguće je i da se radilo o grešci u identifikaciji mete, ali s obzirom na višednevno izviđanje koje je prethodilo napadu, teško je povjerovati da je u pitanju bila slučajnost. Istina o konkretnom motivu napada na Gornju Radnju do danas nije zvanično utvrđena.

Na osnovu dostupnih podataka, 3. marta 2021. godine, Okružno javno tužilaštvo u Doboju pokrenulo je istragu sa ciljem da se utvrde okolnosti pod kojima su civili u Gornjoj Radnji stradali u NATO napadu. Međutim, do danas nema nikakvih javno dostupnih informacija o predmetu, njegovoj fazi ili potencijalnim nalazima. S obzirom na to da je veliki dio dokumenata o operaciji i dalje klasifikovan od strane Sjedinjenih Američkih Država i NATO-a, postavlja se pitanje da li će ikada biti omogućeno puno razjašnjenje ovog slučaja.

Bombardovanje Ozrena i pogibija petorice vezista

Nekoliko dana prije napada na Gornju Radnju, 7. septembra 1995. godine, NATO avijacija izvela je udar na Kraljicu, najviši vrh planine Ozren, s ciljem uništavanja telekomunikacione infrastrukture i sistema PVO Vojske Republike Srpske. U napadu je uništen telekomunikacioni toranj, a poginuli su:

• Slobodan Milotić iz Kaluđerice,
• Mirko Trivunović iz Osinje,
• Dragan Savanović iz Doboja,
• Svjetozar (Sveto) Kaićarević iz Kožuha,
• Željko Lukić iz Čečave.

Ovaj napad je izveden u okviru paralelne operacije „Mrtvo oko“ (Dead Eye), koja je imala za cilj uništavanje radara, repetitora i ostale opreme za PVO i komunikaciju VRS.

Ratište oko Doboja i srušeni mostovi

U završnoj fazi operacije „Namjerna sila“, napadnuta je infrastruktura od presudnog značaja. Srušen je most na rijeci Usori, poznat kao „Japanski most“, na južnom ulazu u Doboj. Ovaj most je bio glavna logistička veza prema centralnoj Bosni. Pored njega, uništena su i skladišta goriva (poput skladišta „Bare“), više železničkih i putnih mostova na rijeci Bosni, kao i vojni objekti i komandna mjesta u samom Doboju. Napadi su imali za cilj potpunu izolaciju snaga VRS u tom dijelu ratišta.

Operacije „Namjerna sila“ i „Mrtvo oko“ imale su za cilj slom borbenih kapaciteta VRS i prekid njene komunikacije i logistike. U tim akcijama stradali su i civili, kao što je slučaj porodice Goranović u Gornjoj Radnji, ali i vojni komunikacioni stručnjaci, poput petorice vezista na Ozrenu. Pogibija jednog mještanina Čečave – Željka Lukića – dodatno povezuje ovaj tragični niz događaja sa lokalnom zajednicom.

Iako neki i dalje spekulišu da je napad na Gornju Radnju bio greška, izostajanje zvaničnog objašnjenja, uz očigledno sistemsko izviđanje prije napada, upućuju na mogućnost da je meta bila dio šire strategije za neutralisanje linije Doboj–Jelah i eventualnih artiljerijskih položaja. Motiv ostaje nepoznat, a odgovornost – neutvrđena.

Trideset godina kasnije, sjećanje na žrtve i istina o napadima zaslužuju da ostanu zapisani.