„Povratak pukovnika Kalamande” je nastavak Perićeve priče o sudbini junaka nakon izdržane kazne

Par mjeseci nakon čitanja romana „Zločin i kazna pukovnika Kalamande“ autora Branka Perića, vrijeme je za nastavak sage o sudbini oficira Jugoslovenske narodne armije zatečenim surovim građanskim ratom u Bosni i Hercegovini, koji je u vrtlogu nesreće samo težio da odbrani i sačuva državu čijim se građaninom osjećao, i zbog čega je na kraju kažnjen dugogodišnjom robijom.

Nakon izdržavanja petnaestogodišnje zatvorske kazne, na koju je osuđen zbog ratnog zločina, izlazak na slobodu obilježavaju susreti sa slučajnim prolaznicima i poznanicima koji ispoljavaju čitav dijapazon osjećanja i moralnih dilema u svijetu opšteg rasula, nesreće i nezadovoljstva.

Nakon što su se teške zatvorske kapije za njim zatvorile, Kalamanda na trenutak nije znao na koju stranu da okrene. Pogledom je spazio crkvu čiju zvonjavu je godinama slušao i koja su bila njegova jedina veza sa spoljašnjim svijetom. Susretom sa sveštenikom Nikodimom, koji se u datoj parohiji takođe nalazi po kazni, započinje njegovo kazneno putovanje. Jer

Zatvor je poniženje, prava kazna je povratak na slobodu

– otkriće mu u razgovoru sveštenik.

Susreti obilati dijalozima i narodnim mudrostima nastavljaju se kroz čitav prvi dio Kalamandinog putovanja u rodni kraj, sve do susreta sa Ilijom čija su se djeca razišla po svijetu i koji se pita „za koga ćeš ratovati ako nemaš njive“, a što se tiče suda „da tamo šalju da zaboraviš nepravdu“ i postavlja pitanje „ako sud ne može utvrditi kuda je međa, kao će utvrditi šta je zločin i ko ga je počinio?“.

Drugi dio „U zagrljaju smrti“ je pisan kao ispovijest Kalamande koji je zemlju u koju se vratio zatekao pustu; porodica se raspala, žena Slovenka se razvela, kćerka Jelena je izvršila samoubistvo, a njega zaokuplja dilema da li će ga proglasiti za kukavicu što nije smogao snage da nastavi život ili će za njegovu smrt imati razumijevanja.

Odlomak u nastavku biram jer govori o teškim posljedicama rata i razočaravanju u vlast i vođe. Govor odražava gorčinu i bijes prema onome što se desilo tokom rata i kako su neki lideri i politički predstavnici ostavili narod u ropstvu, dok su sami se bogatili i izbjegavali kazne. On i danas održava sliku društva u kome živimo.

Dok si bio u ropstvu, sve se strmoglavilo! I država, i crkva, moj gospodine. Nema tvojih generala. Jedni su u Hagu, drugi na onom svijetu, treći u mišjoj rupi. Od političara koji su vodili narod u rat i u ratu nigdje nikoga. Opuhani kao glava maslačka. Ućutalise kao kradljivice ikona. Ali, neki su se snašli. Imaju nekakve firme, imaju novac. Ćute i rade soj posao.
Na vlasti su opet oni isti, gospodine. Prerušili se u one protiv kojih su bili. Kao sto su se ovi pred rat odmetnuli od onih i uzeli barjak odbrane otadžbine. Glave iste, samo se kape mijenjaju. I cilj im ostao isti: otmi od naroda i države. Grijeh se veliki čini, gospodine. Čovjek je izgubio dušu, opet ti kažem.
Gledam ih kad ulaze u crkvu. I pred Bogom su nadmeni i oholi. Nadmu se pred oltarom da bi ih Gospod vidio. Nema u njima ljudske skrušenosti. Kad čovjek ulazi u hram, gospodine, vidiš da li u njemu ima vjere i iskonske ljudskosti. Vidiš mu u pogledu predanost Bogu. Na licu mu se ocrtaju bore ljudske patnje i spremnosti na kajanje, a tijelo mu se u grču smanji i preda zemlji. Čovjek u hramu se smanji pokazujući jeru u Boga i svoju spremnost na žrtvovanje. Sve manje vidim tu spremnost. Čovjek se u svojoj pohlepi zatrpao imetkom pa misli da mu Bog nije potreban.
Ovaj rat je bio čovjekov veliki pad, gospodine.
Skinuo je sa njega sotonin plašt i ogolio njegovu dušu.
Teško se se čovjeku uspraviti iz blata u koje je zagazio i u kome se još valja. U čovjeku su tri čovjeka: jedan je onaj kakav bi želio biti, drugi je onaj kakav misli da jeste, treći je onaj kakav stvarno jeste. Tog trećeg čovjek ne poznaje. Rat je svakom pokazao tog trećeg, gospodine. I tebi je pokazao! Nije to lako reći čovjeku u lice, ali morao sam. Oprosti mi! I meni je pokazao!
I ja sam vidio koliko sam nišči. Kajem se, gospodine.
Svjetlost ove svijeće svjedok je moje patnje.

Sačekao sam nastavak kako bih dao svoj konačni sud o ova dva Perićeva djela. Iako romani generalno nisu moj prvi izbor za čitanje, mogu reći da sam uživao u njima, i da sam većim dijelom gubio osjećaj da čitam roman. Toliko opipljive istine, istinite sudbine i narodne mudrosti teško je naći u manjem pakovanju od ovoga.