Selo Rastuša – crtice iz prošlosti 2: Istorija jedne škole
Serijal „Selo Rastuša – crtice iz prošlosti”, koji će izaći u nekoliko nastavaka, predstavlja pokušaj da se prikupi i otrgne od zaborava što više podataka o ovom selu. Ovako bogato štivo ne bi bio moguće bez nesebične pomoći mnogih Rastušana koji nisu štedjeli vrijeme i trud da se raspitaju, fotografišu i dostave dragocjene informacije. Ovom prilikom im se od srca zahvaljujem.
Kada govorimo o prvoj školi, ne referišemo se na prvo opismenjavanje mještana Rastuše. Oni su zasigurno do izgradnje svoje škole znanje sticali na drugim lokacijama u selu i pohađali školu u drugim mjestima poput Čečave, Stanara, Tešnja ili Teslića. Ovaj tekst obuhvata samo period od gradnje prve savremene škole pa do njenog zatvaranja.
Prva osnovna škola u Rastuši je izgrađena i puštena u rad 1947. godine. Nalazila se par koraka od mjesta na kome je škola danas, na platou brda Kalaura koje čini administrativni centar sela. Po predanju starih, škola je podignuta na zemlji Koste Markovića, seoskog kneza koji je zemlju poklonio za tu namjenu. U njoj se odvijala nastava od prvog do četvrtog razreda.
U novoizgrađenu školu išli su i đaci iz Čečave kojima je ona bila bliža od one u Gornjoj Čečavi. Radilo se o zaseocima koji gravitiraju u slivu rijeke Ukrine, od Devića pa uzvodno sve do Lukića. Na brvu u Ilinčiće, po đake su znali odlaziti i iz škole ispraćati učitelji, a da je Ukrina bila opasna pokazao je slučaj pada sa Ilinčića brve Mirka Kovačevića, odraslog mještanina koji se u njoj utopio negdje iza Drugog svjetskog rata.
Prvi učitelj u školi u Rastuši bio je Miketa Miketić zvani Crnogorac, a polaznici u prvi razred su bili starosne razlike i po šest godina. Poslije Mikete na mjesto učitelja dolazi učitelj čije ime nisam uspio saznati. Sjeća ga se Rade Subotić, starac koji sa svojih osamdeset i kusur godina još uvijek pamti kada je kao dijete svjedočio kako učitelj objeduje kod njegove majke Duje i traži deset jaja za jedan obrok. Nakon njega dolazi izvjesna Asika, zatim Ivka i Danica Vasić koje uče generaciju 1951. godišta. Nakon njih u Rastušu stiže učiteljica Sija iz Teslića i Stojanka Jotanović iz Čečave. One će učiti prvi razred – generaciju 1953. godišta. Stojanka je učila đake u periodu 1960-1964. godine a Sija u periodu 1960-1666. godine. Umjesto Stojanke dolazi Bosa, koja ne zadržavajući se dugo prelazi u školu na Memić Brdo. U rastuši nakratko đake uče izvjesna Biba i Novak Perović, koji se nakon ženidbe sa Milkom Subotić 1966. godine zajedno sa suprugom odlazi u rodnu Crnu Goru.
Kako bih upotpunio ove podtke, u nekoliko navrata sam pisao Osnovnoj školi u Čečavi, međutim odgovor od njih nikada nisam dobio. Čuo sam da ovo nije samo slučaj sa mnom, nego da je škola u Čečavi inače ”teška” za saradnju.
U jesen 1966. godine iz škole u Ivančićima u Rastušu stižu učitelji Alma i Novica Stojanović, mladi par koji će u školi provesti čitav svoj radni vijek a u Rastuši ostatak svog života, ostavivši u njoj neizbrisiv trag. Priča o njihovom dolasku je priča o zabranjenoj ljubavi, tajnom braku i traganju za utočištem. Naime, zbog svoje vjere Novica Alminu ruku od Mehmedalije Spahića, koji je imao pet kćerki, nije mogao isprositi, ali se sa tim nije mirio. Sjeo je u voz i pored sebe stavio bicikli a pruga ga je dovela u Dragalovce, a zatim uski pakadamski put u sela podno Teslića. Teren opasan brdima i nepreglednom šumom je obećavao sigurnost a onda je saznao i da su škole u Rastuši i Mladikovinama slobodne. Nije gubio vrijeme, vratio se u Ivančiće, uzeo Almu za ruku i na Ilidži se sa njom tajno vjenčao. Bio je to 10. avgust a kiša koja je padala taj dan omogućila je Almi da se izvuče od seoskih obaveza i iz kuće pod izgovorom da ide vratiti knjige u biblioteku u Sarajevo. Već drugi dan su zajedno stigli u Rastušu. Potraga za odbjeglim parom je odmah započeta a Mehmedalija ih je u Rastuši upratio tek sedam godina poslije. Tada je bilo kasno za preduzimanje bilo kakve akcije a Novica je ubrzo postao omiljeni zet Spahića.
Po dolasku u školi ih je dočekalo 140 učenika pa su bili primorani rad organizovati u tri smjene. U ispomoć im 1972. godine iz matične škole dolaze Zagorka Đekić i Vidojka Krunić. U odjeljenima je bilo po četrdeset učenika, u školu su dolazili bosi. Nije bilo vašljivosti ali su učitelji držali tečajeve iz higijene i za đake i za odrasle. Kroz svoj plodonosni radni vijek su izveli preko tri hiljade učenika.
Učiteljica Alma, djevojačko Spahić, bila je rodom iz Ivančića, sela udaljenog od Sarajeva trideset kilometara prema Olovu. Novica, ratno siroče iz sela Bulozi kod Rogatice, je imao dosta težak životni put, rastao je po domovima za ratnu siročad.
Mladi učitelji su po dolasku u Rastušu stanovali na spratu osnovne škole, u njoj 1968. godine stekli kćerku Natašu i tu ostali do razornog zemljotresa, nakon čega su bili primorani potražiti novi smještaj. U svoju kuću ih prima Rade Subotić, tu 1972. godine stiču sina Slavišu i ostaju sve do izgradnje nove škole u koju se useljavaju.
Iako izgrađena od čvrstih materijala, prva škola nije odoljela zemljotresu koji je pogodio i devastirao Banja Luku 27. oktobra 1969. godine, te zajedno sa 266 drugih školskih objekata biva oštećena i zatvorena za đake.
Ubrzo nakon tog događaja se pojavila inicijativa za gradnju nove školske zgrade a plan je bio da se ona zbog ekonomskih oskudica izgradi od drveta, odnosno da bude montažnog tipa kao ona na Ukrinici, na šta učitelj Novica Stojanović sa đacima nikako nije pristajao.
Ako se otpočnne gradnja ”papirne” škole, sve što vi po danu sagradite, ja ću sa đacima noću srušiti.
– kategoričan je bio učitelj
Priča se da je na jednom od sastanaka bio toliko izrevoltiran da je predsjedniku opštine Rasimu Galijaševiću, koji je došao da među seljanima lobira za montažnu školu, opsovao ”balinsku majku”, što je odjeknulo u selu jer Novica nije bio čovjek od koga se tako nešto očekivalo, ali ni država u kojoj se takvo nešto smjelo reći. Na poslijetku trud je urodio plodom i pristupilo izgradnji zidane škole od čvrstog materijala. Temelj je položen u blizini stare škole koja je postepeno rušena a cigla i drugi korisni materijal je ugrađivan u novu. Škola je završena i puštena u rad 1973. godine. Đaci su u periodu od četiri godine bez škole, znanje sticali u zgradi prodavnice koja se nalazila odmah pored.
Novica je u Odbranbeno-otadžbinski rat ušao kao odlikovani Rezervni oficir oružanih snaga Jugoslavije. Nakon završetka rata se vraća u školu u kojoj ostaje do 2000. godine, nakon čega odlazi u Banja Luku na mjesto savjetnika u Ministarstvo za pitanja boraca, žrtava rata i rada. Penzionisan je 2000. godine.
U Ilinčiće u kuću sina se sele 2000. godine. Novica umire 26. januara 2008. u 68. godini života a Alma 6. decembra 2014. godine u 69. godini života. Sahranjeni su na groblju na Kalauri.
Dobitnici su Zlatne plakete Zajednice za osnovno obrazovanje Teslić za doprinos razvoju školstva.
Učiteljica Nataša Stojanović-Mastilović se majci Almi u školi pridružuje u februaru 1996. godine. Nakon Alminog odlaska u penziju 2005. godine, Nataša ostaje jedini učitelj do zatvaranja škole 2011. godine.
Područna škola „Jevrem Stanković“ u Rastuši je zatvorena početkom školske 2011/12. godine. Paradoksalno zvuči da su u školskoj 2003/04. godini u podrčnu školu u Rastuši upisana tri učenika, a te iste godine u italijanskom gradu Vićenci upisan je 21 učenik koji je rođen u Rastuši ili su mu roditelji iz Rastuše.
Pored učitelja, škola je zapošljavala i jednog podvornika (čistača). Ovaj posao su uvijek obavljali domaći mještani. Mara Subotić, Stojan Ilinčić i kasnije Mirka Subotić su bili neki od podvornika. U starosti baba Mara je pričala da je jednom sedmično išla pješke u Teslić da učiteljima kupi novine.
Prilikom izgradnje prve škole podignuta je i mala pomoćna zgrada pored. Priča se da ju je u kamenu zidao neki Dalmatinac bez trunka cementa. U njoj je kuvana bijela kava za đake, a mlijeko u prahu dva puta sedmično na konju iz Teslića je donosio Momčilo Ignjić iz Čečave. Poslije zadnjeg rata je služila kao šupa za drva. Zgrada je još u životu i u dobrom stanju.
U dvorištu škole je iza Drugog svjetskog rata podignut zidani spomenik sa dvije spomen-ploče borcima i žrtvama fašizma. Kako je spomenik počeo propadati, mještani su osamdesetih godina podigli novi sa spomen-pločom na spomeničkom kompleksu na Kalauri i na njega prepisali imena sa starog.
Danas postoje planovi da se stari spomenik u dvorištu osnovne škole obnovi kako bi se konzerviralo i sačuvalo ovo istorijsko naslijeđe. Zanimljivo je dodati da je novi spomenik nakon izgradnje bio u bojama jugoslovenske zastave, da bi ga kasnije nepoznati počinioci prefarbali u boje srpske trobojke.
0 Komentara