Lične priče i pogledi na svijet
Neke greške prođu brzo, a neke ostanu u čovjeku cijeli život. U ovoj kolumni Milovan Perić piše o svom drugom i posljednjem pijanstvu, o ljudima koji su mu tada pomogli i o osjećaju stida i krivice koji ga nikada nije sasvim napustio.
Učitelj Mirko Petković me je učio u trećem i četvrtom razredu osnovne škole, 1978. i 1979. godine. To je bilo vrijeme kada je batina još uvijek važila za vaspitnu mjeru, a strah za sredstvo discipline. U takvom vremenu pojavio se on – mlad, tek svršeni učitelj, koji je odslužio vojni rok i došao u naše selo Čečavu sa nekom novom, tihom pedagogijom.
U školskom dvorištu, tamo gdje bi trebalo da rastu drugarstva, često raste nešto drugo – osjećaj nadmoći, gruba riječ, guranje, podsmijeh. A ponekad i sistemsko, ponavljano maltretiranje.
Režim slavi rusku mRNA terapiju kao „revoluciju“, iako u Rusiji tek ulazi u prvu fazu ispitivanja – fazu u kojoj se ispituje bezbjednost, a ne uspjeh. Istovremeno, u RS građani ne primaju čak ni dokazane HPV vakcine, Fond je prazan, a Vlada traži način da javnim novcem finansira ono što bi u svakoj uređenoj zemlji plaćali proizvođači. Ovo je priča o zdravstvu koje služi politici, a ne ljudima.
U svojim kolumnama Milovan Perić nas vodi u prošla vremena, u djetinjstvo i mladost pune uspomena, nestašluka i pouka. U ovom nastavku on nas vraća u jesen 1971. godine, u vrijeme kada je prvi put imao neočekivani susret s alkoholom.
Sa svojstvenom iskrenošću i dozom humora, autor opisuje školske dane, drugare, prve komšije, i jedan dan koji će dugo pamtiti. Ovo je priča o odrastanju, o granicama koje mladi tek otkrivaju, i o sreći što neke lekcije u životu preživimo da bismo ih mogli ispričati.
Ne znam kako su drugi ljudi počinjali pušiti – nisam nikad o tome ni s kim pričao. Pretpostavljam da je većina ljudi počela kao i ja – još u djetinjstvu, tajno, da ne saznaju roditelji. I motivacija je vjerovatno kod većine slična kao što je bila kod mene – praviš se važan, imitiraš odrasle ili nekog idola, ili nešto slično tome. A evo kako je to išlo kod mene…
Prenosim iskustva nastavnika i roditelja o devijacijama obrazovnog sistema u našim osnovnim školama, gdje politika, umjesto da ostane van učionica, sve više oblikuje živote djece. Imena su izmijenjena kako bi se zaštitio identitet osoba koje se spominju.
Prije pola vijeka Čečavci su svojim prilozima podigli spomenik ispred škole, sa bistom učiteljice Mire Jotanović. Danas, 2025. godine, zatičem je okrenutu i poniženu.
Da li znamo ko je bila Mira i šta nam njen lik znači?