Većina nas barem jednom osjeti znatiželju da otkrije svoje porijeklo, porodičnu istoriju i šta je sve utkano u naše gene. Pitanja o porijeklu često ostaju neodgovorena jer se sjećanja gube kroz generacije. Neki kažu da se sjećaju tek prađeda i prababe, ali sa rastom modernih tehnologija i genetike, postoji mogućnost da otvorimo prošlost.
I ja sam svojoj majci pokušao približiti muziku koju sam ja volio. Kao student donio sam jednom gramofon u Čečavu i pustio mami da čuje pjesme „Minijatura za moju majku“ Gorana Bregovića i „Bohemian Raphsody“ grupe „Queen“. Bio sam razočaran kad je ona na kraju rekla: „Meni je najdraža muzika kad Sredo svira na šargiji.“ I ja volim svirku na šargiji, ali ja sam kroz svoju muzičku metamorfozu otkrio mnogo dobre muzike i osim šargije.
Većim dijelom svoga toka rijeka Mala Ukrina protiče kroz pitome i djelimično talasaste predjele čečavskih zaseoka Plane, Lokva, Rečani i Šušnjarani, do Savkovića i Stupe pa dalje prema Ljebu i Kulašima. Na mjestima gdje ulazi u nagle zavoje formira virove i prostrane pjeskovite površine, kao idealna mjesta za kupališta. Na jednom od takvih mjesta, nedaleko od Lavulja u zaseoku Donji Rečani, postojalo je svojevremeno najljepše i najposjećenije čečavsko kupalište Tomin vir.
Kako sam postajao stariji i iskusniji, bivalo mi je sve jasnije da je i sam pojam partije suprotan idealima kojih se ja pokušavam držati u životu. Partije su sredstvo u borbi za vlast, a lični interesi funkcionera su uvijek ispred interesa društva u cjelini. Najviše mi smeta što partije legalno primaju donacije i od bogatih pojedinaca, i od firmi. Niko ne daje donaciju tek tako, već zato da nešto zauzvrat dobije.
U naslovu su dva pitanja: zašto, i kako. Odgovor na pitanje zašto sam postao inženjer dolazi iz jednog događaja kojeg ću ukratko opisati. Kako sam postao inženjer je malo duža priča, jer to je trajalo osam godina – od završetka osnovne škole u Čečavi do diplomiranja na Mašinskom fakultetu u Sarajevu. Onda se na to još nadovezao postdiplomski studij na Imperial-koledžu u Londonu. Ali, o tom potom…
I dok se političari svađaju preko svojih medija, narod, kao i uvijek, gleda kako da najbolje prođe. Nije bitno ko je na vlasti – bitno je ko će prije uspjeti da im asfaltira put pred izbore. Jer, u zemlji gde su sve politike iste, a zakoni tek formalnost, ovakve prilike se ne propuštaju.
Umjetnost međutim često nosi složenost i misterioznost koje je čine teško razumljivom. Duboke simbolike i višeslojne interpretacije zahtevaju da zaronimo u različite slojeve značenja, što ju može učiniti neuhvatljivom i otvorenom za razna tumačenja. Na primjer, scena iz „Pira bogova“ Jana Harmenca van Bijlerta, koja se čuva u muzeju u Dižonu i prikazuje Apolona sa opruženim Bahusom/Dionisom u prvom planu, od strane nekih posmatrača je interpretirana kao „Tajna večera“.
Par mjeseci nakon čitanja romana „Zločin i kazna pukovnika Kalamande“ autora Branka Perića, vrijeme je za nastavak sage o sudbini oficira Jugoslovenske narodne armije zatečenim surovim građanskim ratom u Bosni i Hercegovini, koji je u vrtlogu nesreće samo težio da odbrani i sačuva državu čijim se građaninom osjećao, i zbog čega je na kraju kažnjen dugogodišnjom robijom.