Lične priče i pogledi na svijet
Ne znam kako su drugi ljudi počinjali pušiti – nisam nikad o tome ni s kim pričao. Pretpostavljam da je većina ljudi počela kao i ja – još u djetinjstvu, tajno, da ne saznaju roditelji. I motivacija je vjerovatno kod većine slična kao što je bila kod mene – praviš se važan, imitiraš odrasle ili nekog idola, ili nešto slično tome. A evo kako je to išlo kod mene…
Prenosim iskustva nastavnika i roditelja o devijacijama obrazovnog sistema u našim osnovnim školama, gdje politika, umjesto da ostane van učionica, sve više oblikuje živote djece. Imena su izmijenjena kako bi se zaštitio identitet osoba koje se spominju.
Prije pola vijeka Čečavci su svojim prilozima podigli spomenik ispred škole, sa bistom učiteljice Mire Jotanović. Danas, 2025. godine, zatičem je okrenutu i poniženu.
Da li znamo ko je bila Mira i šta nam njen lik znači?
Većina nas barem jednom osjeti znatiželju da otkrije svoje porijeklo, porodičnu istoriju i šta je sve utkano u naše gene. Pitanja o porijeklu često ostaju neodgovorena jer se sjećanja gube kroz generacije. Neki kažu da se sjećaju tek prađeda i prababe, ali sa rastom modernih tehnologija i genetike, postoji mogućnost da otvorimo prošlost.
I ja sam svojoj majci pokušao približiti muziku koju sam ja volio. Kao student donio sam jednom gramofon u Čečavu i pustio mami da čuje pjesme „Minijatura za moju majku“ Gorana Bregovića i „Bohemian Raphsody“ grupe „Queen“. Bio sam razočaran kad je ona na kraju rekla: „Meni je najdraža muzika kad Sredo svira na šargiji.“ I ja volim svirku na šargiji, ali ja sam kroz svoju muzičku metamorfozu otkrio mnogo dobre muzike i osim šargije.
Većim dijelom svoga toka rijeka Mala Ukrina protiče kroz pitome i djelimično talasaste predjele čečavskih zaseoka Plane, Lokva, Rečani i Šušnjarani, do Savkovića i Stupe pa dalje prema Ljebu i Kulašima. Na mjestima gdje ulazi u nagle zavoje formira virove i prostrane pjeskovite površine, kao idealna mjesta za kupališta. Na jednom od takvih mjesta, nedaleko od Lavulja u zaseoku Donji Rečani, postojalo je svojevremeno najljepše i najposjećenije čečavsko kupalište Tomin vir.
Kako sam postajao stariji i iskusniji, bivalo mi je sve jasnije da je i sam pojam partije suprotan idealima kojih se ja pokušavam držati u životu. Partije su sredstvo u borbi za vlast, a lični interesi funkcionera su uvijek ispred interesa društva u cjelini. Najviše mi smeta što partije legalno primaju donacije i od bogatih pojedinaca, i od firmi. Niko ne daje donaciju tek tako, već zato da nešto zauzvrat dobije.
U naslovu su dva pitanja: zašto, i kako. Odgovor na pitanje zašto sam postao inženjer dolazi iz jednog događaja kojeg ću ukratko opisati. Kako sam postao inženjer je malo duža priča, jer to je trajalo osam godina – od završetka osnovne škole u Čečavi do diplomiranja na Mašinskom fakultetu u Sarajevu. Onda se na to još nadovezao postdiplomski studij na Imperial-koledžu u Londonu. Ali, o tom potom…