Oni koji se iz političkih razloga bave statistikom često navode da Čečavaca nikada nije bilo u lokalnim političkim i državnim organima i da su namjerno i smišljeno zaobilaženi. Na ovo su ljudi iz politike odgovarali da Čečavci u Tesliću nemaju svojih sposobnih ljudi.
Jedan od prvih i važnih zanata kojim su se Čečavci počeli baviti jeste kovački. Prvi kovači za koje se zna bili su samouki. Međutim, nije jasno kako su i na koji način dolazili do neophodnog kovačkog alata. Vjerovatno su postojale trgovačke veze sa tada razvijenijim naseljima u okolini.
Malo ko danas zna da je u Čečavi početkom ovog vijeka živio i radio čovjek neobičnog dara i talenta. Samouki čudotvorac i osobenjak Jakov Perić rodio se 1880. godine. Nikada nije učio školu i nije jasno kada je i kako naučio da piše. Zaticali su ga često na nekom zabačenom mjestu, daleko od puta i ljudi, sa crkvenim knjigama iz kojih je sam učio. Pretpostavlja se da ih je nabavljao od popa.
Dva lokaliteta na sjeverozapadnoj granici Čečave nose turska imena: Šabanova glavica i Kadijin hrast. Kadijin hrast se nalazi na jednom prevoju preko koga vodi put u Šnjegotinu. Predanje o Kadijinom hrastu čuo sam od Novaka Gačića u ljeto 1993. godine.
Sa lijeve strane Ukrine, u Savkovićima, uz sami put Čečava–Tedin Han, postoji neobično uzvišenje zvano Kapetanova glavica. Smješteno u sredini ravnice, po svom malom i pravilnom obliku, zaista podsjeća na glavicu. Uzvišenje je obraslo šumom srednje starosti. Svuda okolo su plodne njive. Na njemu nema tragova fortifikacijske gradnje.
Potomci Sime Prodića pamte priču o turskim stražarima na Stražbenici. Simo je pričao da Turci Srbima nisu činili zulum, pa je kao primjer navodio kako su stražari silazili po vodu na izvor u blizini njihovih kuća i uvijek čekali ako bi ispred njih bio neki Srbin.
Ima porodica čija se istorija čuva u sudskim spisima. Porodica Krunić imala je nesreću da u Čečavi vodi spor sa komšijom punih 10 godina. Ali, da nije bilo sudske parnice, ne bi bilo ni priče o Krunićima.
Malo ko danas zna da je za vrijeme austrougarske vlasti za izgradnju običnog mlina na potoku bilo potrebno pisati molbu Okružnom načelstvu u Banju Luku, koje je za izgradnju davalo pismeno odobrenje zvano „dozvoljbena isprava“. Odobrenje je sadržavalo uslove po kojima je mlin mogao biti sagrađen.