Skip to content Skip to left sidebar Skip to footer

Put vina vodi iz Vijačana

Iako svu proizvodnju danas plasira domaćim vinopijama, vijačanska porodica Đajić, sa najvećim privatnim vinogradima u Republici Srpskoj, ne odustaje od Evrope i tržišta Evropske unije.
Nikada pre, do ove godine, u Vijačanima, selu prnjavorske opštine, nije zaorano više pitomine. A ni zasađeno više sadnica voća. U Vijačanima su i štale sve punije stoke. Seljani, potpomognuti kapitalom do kojeg je, radeći u svetu, došlo više hiljada vijačanskih gastarbajtera, uveliko se pripremaju za put u Evropu. Tamo bi prvo trebalo da krenu sa vinom po kome se, malo je to znano, Vijačani već počinju i prepoznavati.

 
Pre trinaest godina Živko Đajić i sin mu Goran zasadili su u rodnom selu tristotinak čokota. Danas ih je, na tri hektara, bar šezdeset puta više. Vinogradi porodice Đajić sada su najveći privatni posed pod vinovom lozom u Republici Srpskoj.

– Naravno da ne možemo konkurisati vinarima u Francuskoj, Španiji i Italiji. Ali sa kvalitetom do kojeg nam je i te kako stalo, a drukčije se i ne ide u svet, možemo i mi ponuditi nešto što je dosta dobro. Iako nam, za sada, sva proizvodnja „plane” uglavnom na domaćem tržištu, ne odustajemo od Evrope i tržišta Evropske unije na kome sigurno ima mesta i za naša vijačanska vina – kaže Goran Đajić nazdravljajući vinom koje će iduće dve godine da „zrije” kako bi, posle toga, postalo „punoletno” i bilo spremno za trpeze i vinopije.

Šanse Vijačana su i u brojnim projektima gastarbajtera, posebno u oblasti proizvodnje hrane, koje su oni već počeli da realizuju u rodnom kraju, ali i u iskorišćavanju potencijala velikog hidroakumulacionog jezera Drenova.

Vijačani su sve do pre pedeset godina bili najveće selo bivše nam zemlje. Za vreme Kraljevine Jugoslavije čak su imali svog predstavnika, starinu Boška Novakovića koji je „uvek kad bi nešto krenulo nizbrdo išao kralju i molio za pomoć”.

Pomagao je Vijačane i austrijski car Franja Josip koji je „čestitom narodu i njegovoj svetoj crkvi”, kako su tada zapisali hroničari povodom osvećenja mesnog hrama, darivao brojne predmete koje su sveštenici i parohijani koristili prilikom bogosluženja.

Za vreme Drugog svetskog rata vijačansku crkvu Uspenja presvete Bogorodice bombardovali su „meseršmiti” Hitlerovog rajha. Nijedna bomba tada nije eksplodirala. I ustaška artiljerija tukla je crkvu, ali uzalud. Ostala je čitava. Pedesetak godina kasnije, u jesen devedeset i pete, prilikom NATO bombardovanja vojnih objekata u prnjavorskom kraju, nedaleko od vijačanske crkve pala su tri „tomahavka”. Nijedna od tih raketa nije eksplodirala.

– Božija promisao sačuvala nam je našu svetinju. A i ko bi drugi. Ispaliti toliko projektila koji su svugde drugde do u Vijačanima rušili sve odreda, znači zaista volju svevišnjeg da i od natovaca sačuva bogomolju – kaže jerej Duško Popović.

U vijačanskoj šumi Previja za vreme Drugog svetskog rata bila je bolnica i za četnike i za partizane. Samo što su na spratu stacionara spavali partizani, a u prizemlju četnici. Ta „ljubav” tokom rata nikada nije narušena, a niti je ikada u Vijačanima dolazilo do bratoubilaštva.

– U Vijačanima je pre trideset godina bilo stotinak prvačića, danas tek desetak. Pre tridesetak godina nije bilo nijednog, a danas je trista deset neženja. Možda ovo najbolje govori čemu se i u ovom selu treba nadati bez obzira na to što su Vijačani uveliko krenuli putem kojim bi trebalo da stignu do Evrope – na kraju će prosvetar Risto Popović.

Slaviša Sabljić – Politika

0 Коментарa

Још нема коментара

Оставите коментар

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.