Selo borovih šuma i hodajućeg drveća

Ali kako to često biva pohlepa za novcem bila je jača od ove zanimljivosti. Dvojica braće posvađaju se oko bukve, a jedan od njih je zapali, pa tako s plamenom ode dokaz da je bukva u ispravnom stanju putovala nekoliko stotina metara. Međutim, ostala je legenda o tome.

Prema riječima predsjednice Savjeta mjesne zajednice Pribinić, Vukice Ostojić, ovo područje je bilo naseljeno od davnina, ali procvat doživljava sa razvojem austro-ugarske mreže željeznica, namijenjene iskorištavanju lokalnog drvnog bogatstva.

– Selo je bogato četinarskom i listopadnom šumom. Osim kao bitna tačka na željeznici, u to vrijeme Pribinić je bio poznat i kao vazdušna banja, što je bio zamišljen projekat prije rata – kaže ona,

Danas u Pribiniću živi nešto više od hiljadu i po mještana, a lokalnu OŠ "Stevan Dušanić" pohađaju 382 učenika. Nekada ih je bilo više, ali odlazak mladih u Italiju donijelo je još jedan fenomen u ovo naselje.

– U sezoni 2000/2001. godine u našu školu upisano je 11 prvačića dok je u jednom mjestu kod Vićence upisano 17 đaka porijeklom iz Pribinića. To je pored Branešaca, kod Čelinca, jedini slučaj u Srpskoj da je više učenika upisano u inostranstvu nego u matičnoj školi.

Današnje porodice Arsenići, Babići, Bjelci, Blagojevići, Bogdanići, Božići, Boštrunići, Bubići, Vasilići, Vukovići, Grabovci, Delići, Dimitrići, Dušanići, Ilinčići, Josipovići, Jotići, Kalamande, Kostići, Krunići, Lazići, Lipovčići, Malići, Marinkovići, Markovići, Miladići, Miljanovići, Mitrovići, Mišići, Momčilovići, Nikolići, Ostojići, Petrovići, Pešte, Popadići, Popovići, Radonjići, Stevići, Stojanovići, Stoljaci, Suvajci, Filipovići, Cvijetići, Cvijići i Škiljići muče brojni problemi.

– Većina ih se bavi poljoprivredom, ali problem predstavlja plasman robe. Ima nekoliko farmi.

Najviše ljudi je zaposleno u drvoprerađivačkoj industriji kao i u uslužnim djelatnostima – kaže Ostojićeva.

Osnovna škola "Stevan Dušanić" Pribinić ima devetogodišnju osnovnu školu u centru sela.

Škola ima područna odjeljenja u Liplju, Šnjegotini, Parlozima i Gornjem Buletiću. Prota Stevan Dušanić je svojevremeno mnogo činio na napredovanju naselja i prosvetljavanju stanovništva, a njemu u čast škola nosi ime.

U selu se nalazi i crkva Svetog cara Konstantina i carice Jelene. Izgrađena je 1900. godine, a sultanov ferman za crkvu obezbijeđen je još 1857. godine, gdje se nekoliko puta godišnje održavaju zborovanja, od kojih najveći u julu.

Živjeći s legendama Pribinić očekuje bolje dane.

Možda i vrijeme da se svi njegovi stanovnici vrate iz inostranstva i da se gradi bolja budućnost. Turizam i poljoprivreda jesu prozor u svijet. Samo ga treba otvoriti.

Fenomenu bukve koja je prohodala

Bilo je to pred početak posljednjeg rata. Tome svjedoči i Milka Prole koja se doselila u ovo selo prije nekoliko godina. O tom fenomenu se pročulo nadaleko i mnogi su dolazili da vide to čudo.

Jedni ga pripisuju božjem djelu, drugi prirodnoj pojavi odrona zemlje, ali sigurno je da ostaje legenda o bukvi koja hoda.

– Rodila sam se u Krajini i za mene je neshvatljivo da narod može vjerovati da bukva hoda. Ali eto, to je bila velika atrakcija i turisti su dolazili svakodnevno, čak i u autobusima. Međutim, početkom rata to je sve propalo – kaže Milka Prole.

Dogodovština s bukvom sjeća se i Branka Ostojić, koja se kao dijete igrala pored nje. Nedaleko od tog mjesta bio je izvor s kojeg su djeca pila vodu. Od nje ih je, kako se prisjeća Ostojićeva, bolio stomak.

– Ja nisam vidjela, ali priča se da je narod vidio i grobove koje je otkrila bukva kada je podigla zemlju. Međutim, od toga sada nema ni traga – priča Ostojićeva.

Danas je na mjestu gdje je bila bukva visoka trava. Skoro da se i ne primjećuje da je prije nekoliko godina tu dolazilo stotine ljudi dnevno. Tragom kuda je bukva hodala ostali su brežuljci.

Preko brda kuda je prošla je trag koji će ostati još nekoliko godina jer je prostor nepristupačan za obradu zemlje.

Na brdu osamljena stoji još jedna bukva. Sama već nekoliko godina. Možda čeka one koji bi došli da je posjete. Rado bi ih pitala gdje joj je sestra i kada će se vratiti. Ali ne može.

Nijemo ćuti i posmatra dolinu gdje je nekada bila njena sestra. Više je nema, ali ostala je legenda o bukvi koja hoda.

Selo dobilo ime po seoskom knezu

Do pred kraj 20. vijeka mještani su naselje nazivali Pribinjić. Ne zna se zasigurno kako je Pribinić dobio ime, ali najčvršća pretpostavka je da ime dolazi od nekog istaknutog seoskog kneza Pribina. Jedna, malo vjerovatna, anegdotska verzija kaže da su Pribiniću ime dali slovenački radnici koji su radili na uvođenju pruge.

Pribinić, prema toj verziji dolazi od slovenačkog Pri bi nič, što bi trebalo da znači da prije pruge tu nije bilo naselja. Ime selu je najvjerovatnije dala kćerka kneza Lazara po imenu svoga djede Pribina, a koja se nedaleko udala, u manastiru Liplje.

(Fokus)